Kad istina razbije tišinu: Moj život između izdaje, žrtve i novog početka
“Ne laži mi više, Jasmina! Sve znam!” vrištala sam kroz suze, držeći mobitel u ruci toliko čvrsto da su mi zglobovi pobijelili. S druge strane linije, šutnja. Samo tiho disanje moje sestre, koja je godinama bila moj jedini most prema domu u Sarajevu. Tog jutra, dok je sunce izlazilo nad Padovom, moj svijet se srušio.
Šesnaest godina sam provela u Italiji, perući tuđe podove, čisteći tuđe živote, sanjajući o danu kad ću se vratiti svom sinu Dini i mužu Adnanu. Svaki euro koji sam zaradila slala sam kući. “Katarina, ti si naša snaga,” govorila mi je mama kroz suze kad bih nazvala nedjeljom. A ja bih joj odgovarala: “Još malo, mama. Samo još malo.”
Ali to “još malo” pretvorilo se u godine. Dino je rastao bez mene. Adnan je postajao stranac. Nisam znala da se iza mojih leđa plete mreža laži.
“Katarina, nisi ti kriva…” napokon je Jasmina progovorila, glas joj je drhtao. “Adnan… on… već godinama ima drugu. I dijete s njom.”
Osjetila sam kako mi se srce raspada na tisuću komadića. Sjećam se da sam sjela na hladne pločice kuhinje, glave naslonjene na koljena, dok su mi suze natapale hlače. U tom trenutku, sve ono što sam žrtvovala izgubilo je smisao.
Prvi put nakon toliko godina, nisam otišla na posao. Gospođa Lucia me gledala zabrinuto dok sam skupljala svoje stvari.
“Katarina, che succede?” pitala je na talijanskom.
“Moram kući. Moja obitelj… više ne postoji,” odgovorila sam slomljenim glasom.
Put do Sarajeva bio je najduži u mom životu. U busu sam gledala slike Dine iz djetinjstva – one koje sam propuštala dok sam čistila tuđe kupaonice. Sjećanja su me gušila.
Kad sam stigla pred našu zgradu na Grbavici, srce mi je tuklo kao ludo. Dino me dočekao na vratima – visok, mršav, s očima koje su nekad bile pune radosti. Sad su bile pune zamjeranja.
“Zašto si došla? Sad ti se sjetila da si majka?” pitao je hladno.
Nisam imala snage odgovoriti. Samo sam ga zagrlila, ali on se ukočio.
Adnan nije bio kod kuće. Otišao je “na posao”, rekla mi je Jasmina kasnije, ali znala sam gdje je – kod nje, te druge žene.
Tih dana nisam spavala. Mama me tješila: “Dijete moje, nisi ti kriva što si htjela bolje za nas.” Ali Dino nije razgovarao sa mnom. Svaki put kad bih pokušala objasniti zašto sam otišla, samo bi odmahnuo rukom.
Jedne večeri, skupila sam hrabrost i otišla pred Adnanovu novu kuću na Ilidži. Stajala sam ispred vrata dok mi nije otvorio – stariji, sijediji nego što ga pamtim.
“Katarina… šta radiš ovdje?”
“Došla sam po istinu. I po svoje dostojanstvo,” rekla sam tiho.
Pogledao me kao stranca. “Nisi ti više dio ovog života. Ovdje imam porodicu. Ti si izabrala Italiju.”
“Ja sam izabrala vas! Sve sam dala za vas!” viknula sam kroz suze.
Njegova nova žena, Amela, pojavila se iza njega s djetetom u naručju. Pogledala me s mješavinom sažaljenja i nelagode.
“Molim te, Katarina… idi,” rekao je Adnan tiho.
Vratila sam se mami slomljena. Tih dana nisam izlazila iz sobe. Razmišljala sam o svemu što sam izgubila – ali i o svemu što još mogu biti.
Jedne noći Dino je došao do mene. Sjeo je na rub kreveta.
“Znaš… kad si otišla, mislio sam da te nije briga za mene,” rekao je tiho.
“Dino… svaki dan sam plakala za tobom,” šapnula sam.
Pogledao me kroz suze. “Zašto nisi ostala?”
“Jer nisam znala drugačije voljeti nego žrtvovati se za vas,” odgovorila sam iskreno.
Te noći smo plakali zajedno. Prvi put nakon toliko godina osjetila sam da možda postoji nada za nas dvoje.
Prošlo je nekoliko mjeseci otkako sam se vratila u Sarajevo. Počela sam raditi u maloj pekari kod stare prijateljice Mirele. Polako gradim novi život – bez Adnana, ali s Dinom koji mi polako oprašta.
Nekad se pitam: Da li bi sve bilo drugačije da nisam otišla? Jesam li pogriješila što sam vjerovala da novac može zamijeniti ljubav? Može li se ikada zaliječiti srce koje je toliko puta bilo slomljeno?
Možda vi znate odgovor bolje od mene.