Kako je jedan običan krem za lice uništio moj mir: Ispovijest snahe iz Sarajeva
“Jelena, šta si mi to dala? Pogledaj mi lice!” – odjeknuo je glas moje svekrve, Vesne, kroz cijeli stan dok sam još skidala cipele nakon napornog dana u drogeriji. Srce mi je preskočilo. Zastala sam na hodniku, a u glavi su mi se vrtjele slike svih onih besplatnih uzoraka koje sam zadnjih mjeseci donosila kući. Nisam ni slutila da će baš jedan od njih biti razlog zbog kojeg će moj život krenuti nizbrdo.
Vesna je stajala pred ogledalom u dnevnoj sobi, lice joj je bilo crveno i natečeno. U ruci je držala onaj mali zeleni krem koji sam joj prije dva dana ostavila na stolu uz šalicu kave. “Rekla si da je prirodan! Da je za osjetljivu kožu! Kako si mogla?” – vikala je, a moj muž, Adnan, samo je šutio i gledao u pod. Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima, ali nisam htjela pokazati slabost.
“Vesna, stvarno nisam znala da će ti izazvati reakciju. To je novi brend, svi ga hvale…” pokušala sam objasniti, ali ona me prekinula: “Ti si mene namjerno htjela unakaziti! Nikad me nisi voljela! Od prvog dana si protiv mene!”
U tom trenutku, osjećala sam se kao uljez u vlastitom domu. Adnan nije rekao ni riječ. Samo je sjeo za stol i upalio televizor, kao da se ništa ne događa. Nisam znala što više boli – Vesnine riječi ili njegova šutnja.
Sljedećih dana situacija se samo pogoršavala. Vesna je svima u komšiluku pričala kako sam joj “dala otrov”, kako sam ljubomorna na nju jer “ima bolju kožu od mene”. Na poslu su me kolegice gledale sažaljivo kad bi čule priču, a ja sam se osjećala sve manja i manja.
Jedne večeri, dok smo Adnan i ja sjedili za kuhinjskim stolom, skupila sam hrabrost i upitala ga: “Adnane, zar stvarno misliš da bih tvojoj majci namjerno naudila?”
Podigao je pogled s mobitela i slegnuo ramenima: “Ne znam više ni šta da mislim. Znaš kakva je ona… Ali nisi morala baš njoj dati taj krem. Mogla si ga baciti ako nisi bila sigurna.”
Osjetila sam kako mi se srce lomi na komadiće. Zar nakon svih ovih godina zajedničkog života, nakon svega što smo prošli – on sumnja u mene? Zar je moguće da jedna teglica kreme može uništiti povjerenje koje smo gradili godinama?
Nisam mogla spavati te noći. U glavi su mi odzvanjale Vesnine riječi: “Nikad me nisi voljela.” Sjetila sam se svih onih puta kad sam joj donosila kolače iz mamine kuhinje, kad sam joj pomagala oko bašte, kad sam joj kupovala poklone za rođendan jer Adnan uvijek zaboravi. Sve to sada nije vrijedilo ništa.
Sljedeće jutro Vesna je otišla kod dermatologa. Vratila se s dijagnozom alergijske reakcije i receptom za mast. Ali to nije bilo dovoljno – sada je imala i “dokaz” da sam joj naudila. Počela je zvati rodbinu u Mostar, Tuzlu, čak i rodicu u Zagrebu. Svi su znali za “incident s kremom”.
Moja mama me zvala zabrinuta: “Jelena, šta se dešava? Tvoja svekrva mi piše poruke… Kaže da si joj uništila lice?”
Nisam znala šta da kažem. Osjećala sam se kao dijete koje su uhvatili u laži, iako nisam ništa skrivila. Počela sam izbjegavati zajedničke obroke, izlazila bih iz kuće čim bi Vesna došla iz prodavnice. Adnan je postajao sve hladniji.
Jedne subote, dok sam slagala veš u spavaćoj sobi, Vesna je ušla bez kucanja. Sjela je na krevet i tiho rekla: “Znaš li ti koliko me boli što te moj sin voli više nego mene? Možda nisam trebala tako reagirati… Ali osjećam se kao da gubim svoju porodicu.”
Nisam znala šta da odgovorim. Prvi put sam vidjela njenu ranjivost, ali nisam mogla zaboraviti sve što mi je rekla pred Adnanom i komšilukom.
“Vesna, ja nikad nisam htjela biti tvoja neprijateljica. Samo želim mir u ovoj kući,” prošaptala sam.
Pogledala me kroz suze i otišla bez riječi.
Nakon toga ništa više nije bilo isto. Povjerenje između mene i Adnana bilo je narušeno. Počeli smo se udaljavati – on bi sve više vremena provodio vani s prijateljima ili kod majke, a ja bih ostajala sama s mislima.
Na poslu su me pitali zašto sam tužna, a ja bih samo slegnula ramenima. Niko nije znao koliko boli kad te tvoja porodica optuži za nešto što nisi učinila.
Prošli su mjeseci. Vesna više ne spominje kremu, ali zid između nas ostao je čvrst kao beton. Adnan i ja rijetko razgovaramo o osjećajima – kao da se bojimo otvoriti stare rane.
Ponekad se pitam: Je li moguće da jedna mala teglica kreme može uništiti cijelu porodicu? Ili su pravi problemi bili tu mnogo prije nego što se pojavila ta alergija? Možemo li ikada ponovo biti porodica ili su nas sitnice zauvijek razdvojile?