Sjena blizanaca: Kako sam izgubila majku, a pronašla sebe

“Opet si zaboravila oprati suđe, Lejla! Ne mogu vjerovati da si tako nemarna! Pogledaj svoje braće, oni su već završili zadaću i pomažu mi oko ručka!” Majčin glas parao je tišinu našeg malog stana na Grbavici. Stajala sam u kuhinji, ruke mi drhtale nad hladnom vodom, a suze su mi prijetile skliznuti niz obraze. Nisam imala snage ni odgovoriti. Pogledala sam prema Adnanu i Damiru, mojim mlađim blizancima, koji su sjedili za stolom i smijuljili se, uvjereni da su opet pobijedili.

Nije to bio prvi put. Otkad su se rodili, sve se promijenilo. Prije njih bila sam mamina princeza, njena Lejla, djevojčica kojoj je pjevala uspavanke i plela pletenice prije škole. S njihovim dolaskom, postala sam nevidljiva. Sjećam se jednog Bajrama kad sam imala deset godina – dobila sam čarape i bombone, a oni bicikle i PlayStation. Tada sam prvi put osjetila gorčinu u grlu.

“Mama, zašto oni uvijek dobiju više?” pitala sam tiho te večeri dok smo prale suđe. Pogledala me preko ramena, umorna i nervozna.

“Lejla, oni su još mali. Ti si starija, moraš razumjeti. I ti si imala sve kad si bila mala.”

Ali nisam imala sve. Imala sam samo nju – dok nije došla njihova dvojica.

Godine su prolazile, a jaz između mene i mame postajao je sve dublji. Blizanci su rasli, donosili petice iz škole, igrali nogomet za lokalni klub i uvijek bili razlog za slavlje. Ja sam bila ona koja je morala čuvati kuću, kuhati ručak kad mama radi drugu smjenu u bolnici i paziti da se sve pospremi prije nego tata dođe s posla.

Jedne večeri, kad mi je bilo šesnaest, vratila sam se kući kasno s probe školskog zbora. Kiša je lila kao iz kabla. Mama me čekala na vratima.

“Gdje si bila do sada? Znaš li ti koliko je sati? Tvoji bratovi su gladni, a ti pjevaš po školama!”

“Mama, imam pravo na svoj život! Nisam ja vaša sluškinja!” viknula sam prvi put u životu.

Njezine oči su se raširile od šoka. “Kako se usuđuješ tako razgovarati sa mnom? Sve radim za vas!”

“Ne za nas – za njih! Ja sam ti zadnja rupa na svirali!”

Te riječi su visile između nas kao olovni oblak. Od tog dana više ništa nije bilo isto.

Počela sam izbjegavati kuću. Učila sam u biblioteci, ostajala kod prijateljice Ivane do kasno, samo da ne gledam kako mama grli blizance dok meni jedva kaže “dobro jutro”. Tata je bio tih čovjek, povučen, uvijek na poslu ili pred televizorom. Njemu ništa nisam mogla reći.

Jednog dana, na rođendanu kod tetke Mirele u Mostaru, sve je puklo. Svi su sjedili oko stola – rodbina iz Hrvatske i Bosne, smijeh i rakija u zraku. Tetka je podijelila poklone: blizanci su dobili nove dresove Dinama i Sarajeva, a ja knjigu o kuhanju.

“Zašto uvijek njima najbolje? Zar ja nisam dio ove porodice?” izletjelo mi je iz usta prije nego što sam stigla razmisliti.

Svi su utihnuli. Mama me pogledala kao da sam je pljunula.

“Lejla, prestani praviti scene! Sramotiš me pred svima!”

Tetka je šapnula: “Ma pusti je, znaš kakve su cure danas…”

Osjetila sam kako mi obrazi gore od srama i bijesa. Istrčala sam iz kuće na hladan mostarski zrak.

Nakon toga počele su priče po familiji: “Lejla je nezahvalna”, “Lejla stalno prigovara”, “Lejla ne voli svoju braću”. Nitko nije pitao kako se osjećam ili zašto sam povrijeđena.

U školi sam se trudila biti najbolja – upisala sam gimnaziju s odličnim uspjehom, osvojila nagrade iz književnosti. Ali kod kuće to nikome nije bilo važno. Mama je samo govorila: “Bitno je da Adnan i Damir ne upadnu u loše društvo.” Ja? Ja sam već bila izgubljena za nju.

Jedne noći, dok su svi spavali, sjela sam za stol i napisala joj pismo:

“Mama,
Znam da voliš Adnana i Damira više nego mene. Znam da misliš da ja to ne primjećujem, ali boli me svaki put kad ih zagrliš a mene pogledaš kao stranca. Samo želim da znaš da bih voljela biti tvoja kćerka onako kako si bila moja mama prije nego što su oni došli. Volim te, ali ne znam više kako biti dio ove porodice.”

Pismo nikad nisam imala hrabrosti dati joj.

Danas imam 24 godine i živim u Zagrebu. Studiram psihologiju i radim u kafiću da platim stanarinu. Mama mi rijetko piše – uglavnom šalje slike blizanaca s utakmica ili poruke tipa: “Jesi li dobro?” Nikad ne pita kako se osjećam ili što mi treba.

Ponekad mislim da sam izgubila majku onog dana kad sam joj rekla istinu. Ali možda sam tada prvi put pronašla sebe.

Pitam se – koliko nas još živi u sjeni svoje porodice? Koliko nas nikad ne progovori iz straha da ne bude odbačeno? Da li ste vi ikada imali hrabrosti reći roditeljima što vas boli?