Neželjeni djed i baka: Priča o razočaranju i obiteljskim hladnoćama
“Zar stvarno misliš da nam treba još jedan kredit, Ivana?” glas mog muža, Damira, bio je napet dok je gledao u ekran mobitela. “Možda bismo trebali pitati moje roditelje…”
Sjedila sam na rubu kreveta, stisnutih šaka. Već mjesecima smo tražili stan, gledali oglase, obilazili derutne garsonijere i sanjali o nečemu što bismo mogli nazvati svojim. Damirovi roditelji, Zvonko i Ljubica, imali su dvije kuće u Zagrebu, vikendicu na moru i stan koji su iznajmljivali studentima. Nikada nisu morali brinuti o novcu. A mi? Mi smo brojili svaku kunu.
“Damire, znaš da ne volim moliti. Ali… možda bi im ti mogao reći? Tvoji su roditelji. Možda bi nam mogli pomoći s kaparom ili jamstvom za kredit…”
Damir je samo slegnuo ramenima. “Znaš kakvi su. Tata će reći da smo mladi i da se moramo sami snaći. Mama će šutjeti i gledati kroz prozor.”
Ali ipak, te večeri, dok smo sjedili za njihovim masivnim stolom od oraha, skupila sam hrabrost.
“Zvonko, Ljubice…” počela sam tiho. “Razmišljamo o kupnji stana. Znamo da ste vi uvijek bili mudri s novcem, pa… pitali smo se biste li nam mogli pomoći? Možda jamčiti za kredit ili posuditi nešto za kaparu? Vratili bismo sve, naravno.”
Tišina je bila gusta kao magla na Savi. Zvonko je podigao obrve, a Ljubica je spustila pogled na tanjur.
“Ivana, draga,” rekao je Zvonko hladno, “mi smo sve što imamo stekli sami. Nitko nama nije pomagao. Ako vi ne možete sami, možda još niste spremni za takav korak.”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. Damir je šutio, gledao u pod. Ljubica je tiho dodala: “Znate da volimo vas i unuku, ali vremena su teška. Ne možemo riskirati svoju sigurnost.”
Nisam znala što reći. Osjećala sam se kao prosjakinja pred vlastitom obitelji.
Te noći nisam spavala. Damir je pokušavao opravdati roditelje: “Oni su takvi… ne vole riskirati, boje se…” Ali meni je bilo jasno – nisu htjeli pomoći jer im nije bilo stalo.
Sljedećih mjeseci sve se promijenilo. Svaki put kad bismo išli kod njih na ručak, osjećala sam se nevidljivo. Ljubica bi pričala o novim zavjesama u vikendici, Zvonko o planovima za još jednu investiciju. Naša borba za dom bila je nevažna tema.
Jednog dana sam pukla. Sjedili smo u njihovom dnevnom boravku kad je Zvonko počeo pričati kako je unajmio agenciju da mu pronađe još jedan stan za iznajmljivanje.
“Znači, imate novca za još jednu nekretninu, ali ne i za nas?” izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti.
Zvonko me pogledao kao da sam ga uvrijedila do srži. “Ivana, nije stvar u novcu. Stvar je u principima!”
Damir me povukao za ruku: “Dosta! Idemo kući.”
Te večeri smo se posvađali kao nikad prije.
“Zašto uvijek moraš sve zakomplicirati? Oni su moji roditelji!” vikao je Damir.
“A ja sam tvoja žena! Zar nije normalno očekivati barem malo podrške? Zar nije obitelj tu da pomogne kad može?”
Damir je šutio dugo, a onda tiho rekao: “Možda smo im stvarno samo teret…”
Godine su prolazile. Uspjeli smo kupiti mali stan na periferiji uz pomoć mojih roditelja koji su prodali komad zemlje u Bosni da nam pomognu s kaparom. Damirovi roditelji nikad nisu ni pitali kako smo uspjeli.
Naša kćerka, Lana, rasla je uz baku i djeda s moje strane koji su dolazili svaki vikend iz Tuzle donoseći domaće kolače i priče iz djetinjstva. Zvonko i Ljubica dolazili su rijetko, uvijek s nekim poklonom iz duty free shopa ili novom igračkom koja bi završila zaboravljena u kutiji.
Jednog dana Lana me pitala: “Mama, zašto baka Ljubica nikad ne ostane duže? Zašto uvijek žuri kući?”
Nisam znala što reći. Kako objasniti djetetu da neki ljudi jednostavno ne znaju biti bliski?
Kad je Zvonko završio u bolnici zbog srca, Damir je bio shrvan. Otišli smo ga posjetiti, a ja sam osjećala samo prazninu.
“Ivana,” rekao mi je tiho dok smo sjedili uz njegov krevet, “znam da misliš da nismo bili fer prema vama… ali život nas je naučio biti oprezan. Nismo znali drugačije.”
Gledala sam ga i shvatila da ni on nije sretan čovjek – okružen stvarima, ali bez topline koju daje obitelj.
Danas sjedim u našem malom stanu i gledam Lanu kako crta kuću iz snova – s velikim vrtom i puno prozora.
Pitam se: Jesmo li mi stvarno tražili previše? Je li novac vrijedan više od bliskosti i podrške? Ili smo svi negdje putem zaboravili što znači biti obitelj?