Kanta Prezrelih Rajčica i Jedna Istina Koja Boli
“Opet si donijela kantu rajčica, mama?” pitala sam, pokušavajući sakriti razočaranje dok sam gledala u plastičnu kantu punu prezrelih, mekanih plodova. Miris fermentacije širio se kuhinjom, a moj muž Ivan samo je slegnuo ramenima i okrenuo se prema prozoru. Njegova majka, gospođa Marija, stajala je na vratima s osmijehom koji je bio previše širok da bi bio iskren.
“Ma znaš ti, Ana, kako su ove domaće rajčice zdrave! Samo ih malo očistiš i napraviš šalšu. Nema boljeg!” rekla je, a ja sam u sebi brojala do deset. Nisam imala snage za još jednu raspravu o tome kako njezin vrt nije supermarket i kako ne možemo svaki tjedan jesti šalšu od prezrelih rajčica.
Ali ono što me najviše pogodilo nije bila kanta. Bio je to trenutak kad je iz torbe izvadila novu igračku za našeg sina Leona. Automobil na daljinsko upravljanje, baš onakav kakav je želio mjesecima. Leon je skočio od sreće, a meni se u grlu stvorila knedla.
Ivan je pogledao mene pa svoju majku. “Mama, stvarno nije trebalo…”
“Ma pusti dijete neka se veseli! A ti, Ana, kad već imaš toliko rajčica, možda možeš napraviti i malo ajvara? Znaš da ga Ivan voli.”
Nisam ništa rekla. Samo sam gledala u tu kantu i osjećala kako mi srce lupa. Nije ovo prvi put da Marija donosi “poklone” koji su više teret nego pomoć. Ali svaki put kad dođe, Leon dobije nešto posebno – igračku, slatkiš, čak i novac za džeparac. A meni ostane kanta prezrelih rajčica i osjećaj da sam manje vrijedna.
Navečer sam sjela s Ivanom u dnevnu sobu dok je Leon vozio svoj novi autić po parketu.
“Ivan, znaš li ti koliko me ovo boli? Svaki put kad tvoja mama dođe, osjećam se kao da nam baca mrvice sa svog stola. Rajčice koje više ne može prodati ili pojesti, a našem sinu poklone koje nikad nije kupovala svojoj djeci. Zašto?”
Ivan je uzdahnuo. “Znaš kakva je ona… Nikad nije znala pokazati ljubav drugačije. Kad smo bili mali, nismo imali ništa. Sad kad ima penziju i vrt, pokušava nadoknaditi sve što nije mogla meni i sestri.”
“Ali zašto meni uvijek ostavi posao? Zašto ne može doći i reći: ‘Ana, hajde da popijemo kavu’, nego uvijek nešto donese što moram čistiti, kuhati ili bacati?”
Ivan je šutio. Znao je da nema odgovora koji bi me zadovoljio.
Sljedećih dana kanta rajčica stajala je na balkonu. Svaki put kad bih prošla pored nje, osjećala sam gorčinu. Nisam imala snage ni volje praviti šalšu ni ajvar. Rajčice su počele trunuti, a ja sam osjećala da trulim s njima.
Jednog popodneva došla je moja susjeda Jasmina po šalicu šećera. Pogledala je kantu i nasmijala se: “Opet svekrva donijela svoje blago? Kod mene ostavi tikvice veličine bejzbol palice!”
Obje smo se nasmijale, ali u njezinim očima vidjela sam razumijevanje.
“Znaš šta sam ja uradila prošli put? Pozvala sam djecu iz zgrade da pravimo pizzu od tih tikvica. Bar su se zabavili, a ja nisam morala sve sama čistiti. Možda možeš nešto slično s Leonovim prijateljima?”
Te večeri sam sjela za stol i gledala Leona kako slaže svoj autić na policu. Prvi put sam ga upitala: “Leone, bi li htio pozvati prijatelje da zajedno pravite pizzu od rajčica? Možemo svi zajedno kuhati i smijati se.”
Njegove oči su zasjale: “Može! Mogu li pozvati i Tarika i Luku?”
U subotu popodne kuhinja je bila puna djece, brašna i smijeha. Rajčice su završile na pizzama, a ja sam prvi put osjetila da nisam sama u toj borbi s prezrelim darovima.
Kasnije te večeri, dok su djeca gledala crtiće, Ivan mi je prišao i zagrlio me.
“Znaš… Možda nisi dobila poklon kao Leon, ali si mu dala nešto što ni jedna igračka ne može zamijeniti – uspomenu na djetinjstvo koje miriše na pizzu i smijeh s prijateljima.”
Pogledala sam ga i prvi put nakon dugo vremena osjetila mir.
Ali duboko u sebi još uvijek me muči pitanje: Zašto neke majke znaju voljeti samo kroz stvari koje im više ne trebaju? I koliko dugo ćemo mi snaje morati učiti živjeti s tim kantama prezrelih rajčica?
Što vi mislite – jesmo li mi snaje preosjetljive ili su te kante zapravo puno više od običnog povrća?