Ne bježi od sebe, Ema: Kako sam pobjegla s vlastitog vjenčanja i pronašla svoj glas
“Ema, jesi li gotova s tim palačinkama? Davor voli kad su tanke, znaš to!” viknula je njegova majka iz dnevnog boravka, dok sam stajala nad štednjakom, znojna i umorna, gledajući kako se tijesto prelijeva po tavi. U tom trenutku, dok sam okretala palačinku, osjetila sam kako mi srce lupa brže nego ikad prije. Nisam znala je li to zbog vrućine ili zbog osjećaja da sam zarobljena u tuđem životu.
Davor je sjedio za stolom, tipkao po mobitelu, povremeno me pogledavajući kao da sam dio namještaja. Njegova sestra Ivana pričala je o svadbenoj torti, a njegova majka već je planirala gdje će tko sjediti na svadbi. Svi su imali planove za mene – osim mene same. Osjećala sam se kao gost u vlastitoj koži.
“Ema, jesi li čula što sam rekla?” ponovila je svekrva, a ja sam se trgnula iz misli.
“Jesam, naravno,” promrmljala sam i nasmiješila se, ali osmijeh nije stigao do očiju.
Te večeri, dok sam ležala u krevetu pored Davora, gledala sam u strop i pitala se: Je li ovo stvarno moj život? Je li ovo ono što želim? Sjećam se kako mi je mama uvijek govorila: “Budi dobra djevojka, Ema. Ne pravi probleme.” Ali što ako je problem to što više ne želim biti dobra djevojka?
Pripreme za svadbu išle su dalje kao na pokretnoj traci. Haljina kod šnajderice u Travniku, cvijeće iz Zagreba, bend iz Sarajeva. Svi su bili uzbuđeni osim mene. Moja najbolja prijateljica Lejla primijetila je da nešto nije u redu.
“Ema, jesi li sigurna da ovo želiš?” pitala me jedne večeri dok smo pile kafu na balkonu.
“Ne znam,” priznala sam tiho. “Osjećam se kao da igram ulogu koju nisam birala.”
Lejla me pogledala ozbiljno. “Znaš da nije kasno da promijeniš mišljenje.”
Ali bilo je kasno – barem sam tako mislila. Svi su očekivali da budem savršena nevjesta. Moja mama je već kupila novu haljinu za svadbu, tata je pozvao rodbinu iz Mostara. Davorova obitelj pričala je o unucima kao da su već na putu.
Noć prije vjenčanja nisam mogla spavati. Ustala sam i otišla do prozora. Grad je bio tih, samo su svjetla automobila povremeno presijecala tamu. U meni se lomio strah – strah od razočaranja, od osude, od samoće. Ali još više me bilo strah da ću zauvijek izgubiti sebe.
Na dan vjenčanja obukla sam bijelu haljinu i gledala se u ogledalo. Nisam prepoznala ženu koja mi je uzvraćala pogled. Moja sestra Ana došla je po mene.
“Ema, prelijepa si,” rekla je kroz suze.
“Ali nisam sretna,” šapnula sam.
Ana me zagrlila. “Znaš da te volim bez obzira na sve.”
Stajali smo pred crkvom. Zvona su zvonila, gosti su se okupljali, Davor me čekao ispred oltara. Osjetila sam kako mi se noge tresu. Sve oči bile su uprte u mene.
U tom trenutku, kao da mi je netko šapnuo: “Ovo nije tvoj put.” Pogledala sam Davora – bio je nervozan, ali nije primijetio moju borbu. Pogledala sam mamu – bila je ponosna, ali nije znala koliko me boli.
Okrenula sam se prema Ani i Lejli koje su stajale sa strane. Lejla mi je klimnula glavom – znak podrške koji mi je trebao.
Duboko sam udahnula i napravila ono što nitko nije očekivao. Skinula sam veo i tiho rekla: “Oprostite.”
Protrčala sam pored gostiju, kroz crkvena vrata, niz stepenice. Čula sam šapat, uzvike, ali nisam se okrenula. Trčala sam dok nisam ostala bez daha.
Sakrila sam se iza stare kapelice i prvi put nakon dugo vremena zaplakala – ne od tuge, nego od olakšanja. Znala sam da će biti teško. Znala sam da ću razočarati mnoge. Ali prvi put osjećala sam da dišem punim plućima.
Kasnije tog dana nazvala sam mamu. Plakala je na telefon.
“Ema, što si to napravila?”
“Mama, oprosti… Nisam mogla više lagati sebi.”
Davor mi nije oprostio. Njegova obitelj me proklinjala po selu. Ljudi su šaptali iza leđa kad bih prošla ulicom. Ali Lejla i Ana bile su uz mene.
Počela sam raditi u maloj knjižari u Sarajevu. Svaki dan bio je borba s osjećajem krivnje i sramote, ali i s novom snagom koju nisam znala da imam.
Jedne večeri sjela sam sama na Miljacki i gledala kako rijeka nosi lišće nizvodno. Pomislila sam: Koliko nas živi tuđe živote iz straha od razočaranja? Koliko nas nikad ne pita što stvarno želimo?
Možda će mi trebati godine da oprostim sebi ili da drugi oproste meni. Ali znam jedno – više nikad neću biti sjena u vlastitom životu.
Ponekad se pitam: Biste li vi imali hrabrosti pobjeći od svega što drugi očekuju od vas? Koliko daleko biste otišli da pronađete sebe?