Tajna iz Majčine Lade: Istina Koja Je Promijenila Sve
“Nemoj nikada otvarati tu ladicu, Dino!” Majčin glas još uvijek mi odzvanja u ušima, iako je prošlo već mjesec dana otkako smo je ispratili na vječni počinak. Stojim u njenoj sobi, okružen mirisom lavande i starog namještaja, dok mi ruke drhte iznad te proklete ladice. Gledam je kao da će svakog trena Jasna ući i viknuti na mene, ali znam da to više nije moguće.
Sanja, moja sestra, sjedi na krevetu i šuti. Oči su joj crvene od plača, ali sada me gleda s nekom mješavinom straha i nade. “Dino, možda je bolje da ne znaš…” šapće. Ali ja više ne mogu živjeti s pitanjima. Cijeli život sam osjećao da nešto nije u redu, da se u našoj porodici skriva neka sjena koju niko ne želi imenovati.
Otvaram ladicu. Prsti mi zapinju za hrpu starih pisama, požutjelih slika i jedan dnevnik s tvrdim koricama. Srce mi lupa kao ludo dok vadim prvo pismo. Prepoznajem rukopis – nije majčin. Piše: “Draga Jasna, znam da je teško, ali obećavam ti da ću uvijek biti tu za vas, bez obzira na sve…” Potpis: Emir.
Emir? Zastajem. Moj otac se zvao Zoran. Cijeli život sam vjerovao da sam sin Zorana i Jasne, obične porodice iz Travnika koja je preživjela rat, izbjeglištvo i povratak. Ali ovo pismo…
Sanja mi uzima pismo iz ruke. “Dino… možda je vrijeme da znaš istinu.”
Sjedamo na pod, okruženi dokazima prošlosti. Sanja počinje pričati kroz suze: “Mama je bila zaljubljena u Emira prije rata. On je bio Bosanac, musliman, a tata Hrvat. Kad je rat počeo, sve se zakompliciralo. Emir je nestao, a mama je ostala trudna s tobom… Tata je znao, ali te je prihvatio kao svog sina. Nikad ti to nije rekao jer te volio više od svega.”
Osjećam kako mi se tlo izmiče pod nogama. Sve što sam mislio da znam o sebi – laž? “Zašto mi to niko nije rekao? Zašto sam morao saznati ovako?”
Sanja me grli. “Mama je mislila da te štiti. Bojala se kako ćeš reagirati, bojala se šta će selo reći… Znaš kakvi su ljudi ovdje.”
Uzimam dnevnik i počinjem čitati nasumične stranice. Majka piše o svojoj ljubavi prema Emiru, o strahu od rata, o noćima provedenim u skloništu, o odluci da ostane sa Zoranom zbog mene i Sanje. Piše o krivnji koju nikad nije mogla izbrisati.
“Dino,” Sanja me gleda u oči, “to što si saznao ne mijenja ništa. Ti si moj brat. Tata te volio kao svog sina do zadnjeg dana.”
Ali meni se sve mijenja. Sjećam se kako me otac grlio kad sam imao temperaturu, kako me učio voziti bicikl po makadamu iza kuće, kako smo zajedno gledali Dinamo na starom televizoru. Sjećam se i kako su komšije šaptale iza leđa kad bi prolazili pored naše kuće.
“Zato su uvijek govorili da ne ličim na tatu…” promrmljam.
Sanja klima glavom. “Ali ličiš na mamu. I na Emira, vjerovatno.”
Ne mogu više sjediti. Izlazim iz kuće i hodam prema rijeci Lašvi. Voda šumi, proljeće miriše na svježu travu i vlagu. U glavi mi odzvanjaju riječi iz pisma: “Obećavam ti da ću uvijek biti tu za vas…” Gdje si sada, Emire? Jesi li živ? Znaš li za mene?
Vraćam se kući kasno navečer. Sanja sjedi za stolom s albumom slika. Pokazuje mi jednu staru fotografiju – mladić crne kose i tamnih očiju grli moju majku ispred stare džamije u Travniku.
“To je Emir,” kaže tiho.
Gledam sliku i osjećam čudnu prazninu u grudima. Toliko godina sam tražio odgovore na pitanja koja nisam ni znao postaviti.
Sutradan odlazim na groblje. Stojim pred majčinim grobom i šapćem: “Zašto mi nisi rekla? Jesi li mislila da neću moći podnijeti istinu? Ili si samo željela zaštititi mene – ili sebe?”
Dani prolaze u magli tuge i zbunjenosti. Sanja i ja razgovaramo satima o svemu što smo saznali. Ponekad se smijemo uspomenama na djetinjstvo, ponekad plačemo zbog svega što smo izgubili.
Jedne večeri odlučujem napisati pismo Emiru. Ne znam hoće li ga ikada dobiti, ne znam ni gdje da ga pošaljem – ali moram pokušati.
“Dragi Emire,
Možda me ne poznaješ, ali ja sam Dino…”
Pišem mu o sebi, o mami, o Zoranu koji me odgojio kao svog sina. Pišem mu o tome kako sam cijeli život osjećao da nešto nedostaje, a sada kad znam istinu – osjećam se još praznije.
Pismo ostaje neodgovoreno mjesecima. Već sam skoro zaboravio na njega kad jednog dana dobijem poruku na Facebooku od čovjeka iz Sarajeva: “Dino, mislim da sam tvoj otac…”
Srce mi staje dok čitam poruku iznova i iznova. Pišem mu nazad – dogovaramo susret u Sarajevu.
Putujem autobusom kroz Bosnu, gledam kroz prozor pejzaže koji su mi poznati i strani u isto vrijeme. Kad stignem na dogovoreno mjesto kod Sebilja, vidim čovjeka koji stoji nervozno s buketom cvijeća u ruci.
Prilazim mu polako. Gleda me kao da vidi duhove prošlosti.
“Dino?” pita tiho.
“Emire?”
Grlimo se nespretno, obojica plačemo bez riječi.
Satima razgovaramo o svemu što smo propustili – o ratu, o ljubavi prema Jasni, o životima koji su nam prošli u sjeni tajni.
Vraćam se kući s osjećajem olakšanja i tuge istovremeno. Imam dva oca – jednog koji me odgojio i drugog čiju krv nosim.
Ponekad se pitam: Da li bi bilo bolje da nikad nisam otvorio tu ladicu? Ili je istina uvijek vrijedna boli koju donosi?
Šta biste vi uradili na mom mjestu? Da li biste tražili odgovore ili pustili prošlost da miruje?