Stan između nas: Gdje prestaje ljubav, a počinje žrtva?
“Ne možeš biti toliko sebičan, Damire! To je tvoj brat!” Majčin glas parao je tišinu mog malog dnevnog boravka, dok sam stajao kraj prozora i gledao u prazno dvorište. Ruke su mi drhtale, ne od bijesa, nego od nemoći. Nisam mogao vjerovati da se sve ovo događa zbog stana za koji sam godinama radio, odricajući se svega – izlazaka, putovanja, čak i ljubavi.
Ivan je sjedio preko puta mene, spuštenih ramena, a Lejla je nervozno vrtjela prsten na ruci. “Damire, znaš da nam je teško. Stanarina u Sarajevu je otišla u nebo, a s dvoje male djece…”
“Znam, Lejla. Ali ja sam isto čovjek. I ja imam pravo na svoj život!”
Majka je uzdahnula, kao da joj je svaki moj otpor nož u srce. “Ti si uvijek bio taj koji pomaže. Zar sad kad je najpotrebnije, okrećeš leđa svojoj krvi?”
Sjećam se dana kad sam prvi put ušao u ovaj stan. Bio sam ponosan – napokon nešto moje, nešto što nije pod tuđim krovom. Godinama sam radio dva posla, štedio svaku marku i kunu, dok su drugi izlazili i slavili život. Ivan je uvijek bio onaj ‘zlatni sin’, a ja – tihi radnik u sjeni.
“Damire, ne tražimo da nam ga pokloniš. Samo… da ga koristimo dok se ne snađemo,” Ivan je tiho rekao, izbjegavajući moj pogled.
“A što ako se nikad ne snađete? Što ako ovo postane još jedna stvar koju ću vam dati, a nikad neću dobiti natrag?”
Lejla je spustila glavu. “Nismo takvi…”
Ali sjećanja su navirala. Sjetio sam se kad sam im posudio novac za auto – nikad nisu vratili. Kad sam im pomogao oko renovacije kuće na selu – ni hvala nisam dobio. Uvijek sam bio tu, ali sada… sada sam umoran.
Majka je ustala i prišla mi bliže. “Znaš li ti koliko bi tvoj otac bio ponosan na tebe da vidi kako držiš porodicu na okupu?”
“A znaš li ti koliko bi bio ponosan da vidi kako se borim za sebe?”
Tišina. Samo zvuk sata na zidu i moje ubrzano disanje.
Ivan je ustao. “Ako nećeš pomoći, reci odmah. Ne moramo se više lagati.”
Pogledao sam ga – brata s kojim sam dijelio djetinjstvo, ali ne i teret života. “Nije stvar u pomoći, Ivane. Stvar je u tome što više nemam šta dati.”
Lejla je brisala suze. “Mi ćemo otići. Oprosti što smo tražili previše.”
Majka me pogledala kao stranca. “Sram te bilo.”
Ostao sam sam u stanu koji mi je sada bio hladniji nego ikad prije.
Te noći nisam spavao. Gledao sam u plafon i razmišljao: gdje prestaje ljubav prema porodici, a počinje žrtva koja te uništava? Jesam li ja loš čovjek jer želim zadržati ono što sam mukom stekao? Ili sam samo umoran od toga da budem uvijek onaj koji daje?
Sljedećih dana telefon nije zvonio. Niko nije pitao kako sam, ni jesam li dobro. Samo tišina – ona ista tišina koju sam osjećao cijeli život dok su drugi bili glasni.
Na poslu su me pitali zašto sam zamišljen. Nisam imao snage objašnjavati da se porodica može osjećati kao teret, a ne kao utočište.
Jedne večeri zazvonio je mobitel. Bila je to Ena, moja prijateljica iz djetinjstva.
“Čujem da imaš porodične probleme,” rekla je nježno.
“Imam osjećaj da nikad nisam dovoljno dobar za njih,” priznao sam.
“Možda je vrijeme da budeš dobar prema sebi,” odgovorila je.
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima.
Nakon sedmice šutnje, majka mi je poslala poruku: “Ivan i Lejla su kod mene. Ne brini za njih.” Nije bilo ni pozdrava ni pitanja kako sam.
Osjećao sam olakšanje i krivicu istovremeno. Je li moguće voljeti svoju porodicu i istovremeno ih držati na distanci? Je li moguće biti dobar sin i brat, a opet sačuvati sebe?
Jednog jutra Ivan mi je poslao poruku: “Žao mi je zbog svega. Možda smo tražili previše. Nadam se da ćeš nam jednog dana oprostiti.” Nisam znao šta da odgovorim.
Stan je ostao moj – ali osjećaj gubitka nije nestao.
Sjedim sada na balkonu, gledam svitanje nad gradom i pitam se: Koliko puta moramo žrtvovati sebe zbog drugih prije nego što shvatimo da smo i mi važni? Gdje povući crtu između ljubavi i žrtve?