“Prodaj kuću, da možemo kupiti novu,” rekao je zet mojoj kćeri
“Vesna, stvarno mislim da bi trebali prodati ovu kuću. S tim novcem mogli bismo kupiti nešto novo, modernije, bliže gradu.”
Zetov glas odjekivao je kroz dnevni boravak kao hladan vjetar. Nisam mogla vjerovati što čujem. Moja kćer Ivana sjedila je pored njega, šutjela i gledala u pod. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Ova kuća nije samo zidovi i krov – to je cijeli moj život, svaki kutak nosi uspomene na mog pokojnog muža, na djetinjstvo moje djece, na sve one obične dane koji su sada neprocjenjivi.
“Zar ti nije jasno koliko mi ova kuća znači?” upitala sam ga tiho, pokušavajući zadržati suze. “Ovdje sam provela cijeli život. Ovdje ste vi došli kad ste ostali bez stana nakon onog požara. Ovdje ste slavili rođenje svoje djece.”
Zet, Adnan, samo je slegnuo ramenima. “Ali Vesna, ova kuća je stara. Krov prokišnjava, grijanje je loše. Djeca zaslužuju bolje.”
Ivana je napokon podigla pogled prema meni. U njenim očima vidjela sam sram i strah. “Mama… možda Adnan ima pravo. Možda bismo svi bili sretniji negdje drugdje.”
Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama ruši. Sjetila sam se dana kad sam s pokojnim mužem Slavkom sadila ruže ispred kuće, kad smo prvi put unijeli Ivanu iz bolnice, kad smo zajedno kitili bor svake zime. Sve to sada bi trebalo nestati zbog nečije želje za novim?
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale riječi mog zeta. Sjetila sam se kako nikada nije ništa popravio u kući, kako je uvijek govorio da mu nije stalo jer to nije njegovo. Nikada nije donio ni cvijet za dvorište, ni sliku za zid. Sve što je napravio bilo je kritiziranje.
Sljedećeg jutra, dok sam kuhala kavu, došla je moja susjeda Milica. “Vesna, čula sam nešto… Je li istina da prodaješ kuću?”
Pogledala sam je s tugom. “Ne znam više što da radim, Milice. Osjećam se kao višak u vlastitom domu.”
Milica me zagrlila. “Ne daj svoje, Vesna. Znaš kako su naši – dok imaš, svi te trebaju. Kad nemaš, svi nestanu.”
Tih dana sve se promijenilo u kući. Ivana i Adnan su šutjeli sa mnom, djeca su osjećala napetost i počela su me izbjegavati. Najgore mi je bilo kad sam čula unuku Lejlu kako šapće bratu: “Baka će nas izbaciti iz kuće.”
Jedne večeri skupila sam hrabrost i sjela s Ivanom nasamo.
“Ivana, reci mi iskreno – želiš li stvarno otići? Je li ti ovdje tako loše?”
Pogledala me kroz suze. “Mama… Adnan stalno govori kako nikad neće biti svoj na tvom. Kaže da ga svi gledaju kao uljeza. Ja… ja samo želim mir u kući.”
“Ali zar mir znači da ja moram ostati bez svega?”
Nije znala što reći.
Sljedećih dana Adnan je postajao sve nervozniji. Počeo je dovoditi agente za nekretnine bez mog znanja, pokazivao im dvorište dok sam bila na poslu u školi. Jednog dana vratila sam se ranije i zatekla ga kako vodi dvojicu nepoznatih ljudi kroz moju spavaću sobu.
“Što radiš?!” viknula sam.
“Vesna, samo im pokazujem potencijal…”
“Potencijal?! Ovo je moj dom! Kako te nije sram?”
Tada sam prvi put osjetila pravi bijes prema njemu. Nisam više mogla šutjeti.
Te večeri pozvala sam obitelj na razgovor.
“Slušajte me dobro,” počela sam drhtavim glasom. “Ova kuća nije na prodaju dok sam ja živa. Ako vam ovdje nije dobro, imate pravo otići i pronaći svoj dom. Ali ovo je moje i ne dam ga nikome.”
Adnan je ustao od stola i zalupio vratima. Ivana je plakala.
Prošli su tjedni u tišini i napetosti. Djeca su počela sve više vremena provoditi kod Adnanove majke u Sarajevu. Jednog dana Ivana mi je rekla:
“Mama, odlučili smo otići u Sarajevo na neko vrijeme. Možda će nam tamo biti lakše.”
Srce mi se slomilo, ali nisam ih pokušavala zadržati.
Ostala sam sama u velikoj kući punoj uspomena i tišine.
Svake večeri sjedim na verandi i gledam zalazak sunca iza stare kruške koju smo Slavko i ja posadili prije trideset godina.
Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što sam izabrala sebe umjesto njih? Je li obitelj dom ili su dom oni koji ostanu uz tebe kad svi drugi odu?
Što biste vi učinili na mom mjestu?