Nije sve kako se čini: Ispovijest učiteljice iz male bosanske škole
“Zašto mi ne vjerujete? Nisam ja kriva!” vrisnula je mala Ajla, suznih očiju, dok su joj ruke drhtale iznad stola. Učionica je bila tiha, osim njenog jecanja i mog ubrzanog disanja. Gledala sam je, pokušavajući pronaći trag istine u njenom pogledu, ali sve što sam vidjela bila je dječja zbunjenost i strah.
Moje ime je Sanela, imam 37 godina i već deset godina predajem u osnovnoj školi u selu Gornji Vakuf. Uvijek sam vjerovala da poznajem svoju djecu – svoje učenike – bolje nego itko drugi. Ali tog dana, kad je Ajla optužena da je ukrala mobitel od kolegice Lejle, sve se promijenilo.
Sve je počelo sasvim obično. Bio je četvrtak, kiša je lupkala po prozorima, a djeca su bila nemirna zbog nadolazećeg vikenda. Lejla, naša najpouzdanija djevojčica, došla je uplakana do mene: “Učiteljice, nema mi mobitela!” Zabrinuto sam pogledala oko sebe. Djeca su šaptala, a Ajla je sjedila sama u kutu, zureći u pod.
“Ajla, možeš li doći na trenutak?” pozvala sam je tiho. Prišla je polako, kao da zna što slijedi. “Jesi li možda vidjela Lejlin mobitel?” pitala sam nježno.
“Nisam, učiteljice, kunem se!” rekla je brzo, ali pogled joj je bježao.
Nisam željela dizati paniku. Pretražili smo učionicu, torbe, čak i ormariće. Mobitel nismo našli. Lejla je plakala još jače. Djeca su počela šaptati: “Sigurno ga je Ajla uzela… Ona uvijek nešto skriva…”
Te večeri nisam mogla spavati. Razmišljala sam o Ajli – povučenoj djevojčici iz siromašne obitelji. Njen otac Emir često je dolazio pijan na roditeljske sastanke, a majka Sabina uvijek bi šutjela i gledala u pod. Znala sam da Ajla nema mobitel kod kuće. Ali što ako je ipak uzela iz znatiželje?
Sutradan sam pozvala Ajline roditelje u školu. Emir je došao prvi, crvenih očiju i zadahom po rakiji. Sabina je stajala iza njega kao sjenka.
“Šta ste vi to mojoj kćeri podvalili?” zarežao je Emir čim je sjeo.
“Gospodine Emire, nitko ništa ne podvaljuje. Samo želimo razgovarati o nestalom mobitelu…”
“Moja Ajla nije lopov! Ako joj nešto fali kod kuće, to nije razlog da vi nju ovdje maltretirate!”
Sabina je šutjela, ali su joj oči bile pune suza. Pogledala me molećivo.
“Ajla tvrdi da nije uzela mobitel,” rekla sam tiho. “Ali djeca su počela pričati… Znate kako to ide…”
Emir je ustao naglo i lupio šakom o stol: “Ako još jednom čujem da neko moju kćer naziva lopovom, neću odgovarati za svoje postupke!”
Te riječi su me zaboljele više nego što bih priznala. Osjetila sam nemoć – nisam znala kako pomoći Ajli ni njenoj obitelji.
Sljedećih dana atmosfera u razredu bila je napeta. Lejla više nije razgovarala s Ajlom. Djeca su se udaljila od nje. Ajla je dolazila u školu sve tiša i povučenija.
Jednog dana nakon nastave ostala sam sama u učionici kad sam začula šapat iza ormara. Približila sam se i čula Ajlu kako govori sama sebi: “Nisam ja kriva… Nisam ja kriva… Samo sam htjela da me neko primijeti…”
Srce mi se steglo. Prišla sam joj i sjela pored nje na pod.
“Ajla, možeš li mi reći istinu? Neću te kazniti, obećavam.”
Pogledala me kroz suze: “Nisam uzela mobitel… Ali rekla sam Lejli da sam ga vidjela kod Amara… Mislila sam da će me onda svi slušati… Svi uvijek slušaju Lejlu ili Amara… Mene niko ne vidi…”
Zastala sam, šokirana njenim priznanjem.
“Znači, slagala si?”
Klimnula je glavom i briznula u plač.
Tada mi je sve postalo jasno – Ajlina laž nije bila krađa, nego vapaj za pažnjom. Ali šteta je već bila učinjena.
Sutradan sam okupila cijeli razred i ispričala im priču o djevojčici koja se osjećala nevidljivo. Nisu znali da govorim o Ajli. Djeca su slušala tiho, a Lejla je spustila glavu.
Nakon sata Lejla mi je prišla: “Učiteljice, mislim da smo bili prestrogi prema Ajli… Mogu li joj se ispričati?”
Ajlina majka Sabina došla mi je nekoliko dana kasnije: “Hvala vam što ste vjerovali mojoj kćeri… Kod kuće joj nije lako… Emir… znate već…”
Gledala sam Sabinu i shvatila koliko često sudimo jedni drugima bez da znamo cijelu priču.
Mobitel se na kraju pronašao – bio je zaboravljen u školskoj biblioteci. Ali rana koju smo svi zajedno zadobili ostala je još dugo.
Danas, kad gledam Ajlu kako se smije s prijateljima, pitam se: koliko puta smo povjerovali prvoj priči koju čujemo? Koliko puta smo propustili vidjeti dijete koje samo želi biti viđeno?
Možda ste i vi nekad povjerovali svojoj djeci bez pitanja druge strane? Ili ste možda bili dijete kojem niko nije vjerovao? Što biste vi učinili na mom mjestu?