Jesam li bila loša majka kad sam ih zamolila da odu?

“Damire, Ana, ne mogu više ovako!” moj glas je zadrhtao dok je vani grmjelo, a kiša udarala po prozorima. Damir je sjedio za stolom, šutke gledajući u šalicu kave, dok je Ana nervozno prebirala po mobitelu. Osjećala sam kako mi srce lupa u grudima, kao da će iskočiti. “Mama, što sad opet?” Damir je podigao pogled, umoran i hladan. “Samo želim mir u svojoj kući,” prošaptala sam, ali riječi su odzvanjale poput eksplozije.

Sve je počelo prije osam mjeseci, kad su Damir i Ana ostali bez posla u Zagrebu. “Mama, možemo li kod tebe dok ne stanemo na noge?” pitali su tada. Nisam ni trepnula – naravno da mogu! Uvijek sam bila ona koja drži obitelj na okupu, koja sve rješava. Ali život pod istim krovom nije bio onakav kakvim sam ga zamišljala.

Ana je imala svoje navike – kasno ustajanje, gledanje serija do ponoći, a kuhinja je uvijek bila puna njezinih šalica i tanjura. Damir je bio nervozan, stalno na mobitelu, tražeći posao, ali i gubeći strpljenje za svaku sitnicu. “Mama, gdje su mi čarape?” “Ana, možeš li barem jednom oprati suđe?” Sve sitnice su se gomilale dok nisam počela osjećati kako nestajem u vlastitoj kući.

Jedne večeri, dok sam slagala rublje, čula sam ih kako se svađaju u dnevnoj sobi. “Tvoja mama stalno prigovara!” Ana je vikala. “Pa što da radim? Nismo ni ja ni ti tražili ovakvu situaciju!” odgovorio je Damir. Stajala sam iza vrata, osjećajući se kao uljez u vlastitom domu. Suze su mi krenule niz lice – gdje sam pogriješila?

Moja sestra Ivana me zvala svaki tjedan. “Znaš da ih voliš, ali moraš misliti i na sebe,” govorila bi tiho. “Ne mogu ih izbaciti na ulicu!” odgovarala sam kroz suze. “Ali gubiš sebe, sestro.”

Moje zdravlje se pogoršavalo – tlak mi je skakao, noći sam provodila budna, slušajući svaki njihov korak po stanu. Jednog jutra sam se srušila u kupaonici. Liječnik mi je rekao: “Morate smanjiti stres ili će posljedice biti ozbiljne.”

Te večeri oluja je bjesnila nad Sarajevom. Skupljala sam hrabrost cijeli dan. Kad sam konačno izgovorila: “Molim vas da pronađete svoj prostor…”, Ana je ustala i počela plakati. Damir me gledao kao stranca. “Znači, izbacuješ nas?” pitao je tiho. “Ne izbacujem vas… samo više ne mogu…”

Otišli su za tjedan dana. Stan je bio tih, previše tih. Prvih nekoliko dana osjećala sam olakšanje – konačno sam mogla popiti kavu u miru, pročitati novine bez šapata iza leđa. Ali onda je došla krivnja. Što ako im se nešto dogodi? Što ako me nikad ne oproste?

Jednog popodneva zazvonio je telefon. Bila je to Ana. “Dobro smo,” rekla je kratko. “Našli smo mali stan u Novom Zagrebu.” Glas joj je bio hladan, ali nisam mogla ne osjetiti olakšanje.

Damir mi se nije javljao tjednima. Kad smo se napokon sreli na tržnici, samo me kratko pozdravio i produžio dalje. Srce mi se slomilo još jednom.

Sada sjedim sama u dnevnoj sobi i gledam stare fotografije – Damir kao dječak na moru, Ana smije se na rođendanu… Pitam se: Jesam li bila loša majka? Jesam li trebala još izdržati? Ili sam napokon napravila nešto za sebe?

Možda nisam savršena majka, ali zar nije svatko od nas ponekad samo čovjek koji pokušava preživjeti?

Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li ljubav prema sebi uvijek sebičnost ili ponekad jedini način da ostanemo živi?