Božićni ručak koji je promijenio sve: Kako sam rekla ‘ne’ svojoj svekrvi
“Neću, Ljubice. Ove godine neću kuhati Božićni ručak.” Moje riječi su visile u zraku, teške kao olovo. Svekrva me gledala kao da sam joj upravo rekla da više nisam dio ove obitelji. U dnevnom boravku je mirisalo na svježe pečene kolače, ali atmosfera je bila ledena.
“Kako misliš, nećeš? Pa tko će onda? Tvoj muž? On ne zna ni jaje skuhat!” Ljubica je podigla obrve, a moj muž Ivan je šutio, gledajući u pod. Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu, ali nisam popuštala.
Prošle godine sam pristala. Prvi put sam kuhala za cijelu Ivanovu porodicu: Ljubicu, svekra Zdravka, njegovu sestru Anu s mužem i troje djece, te još nekoliko rođaka koji su se najavili u zadnji čas. Cijeli dan sam provela u kuhinji, a kad sam napokon sjela za stol, Ljubica je komentirala: “Sarma ti je malo kisela, ali dobro, prvi put je uvijek najteže.”
Te večeri sam plakala pod tušem. Ivan je rekao: “Ma znaš kakva je moja mama, ne misli ona ništa loše.” Ali meni je bilo dosta. Dosta toga da se moje vrijeme i trud podrazumijevaju. Dosta toga da se očekuje da žena sve preuzme na sebe, dok muškarci sjede i pričaju o nogometu.
Ove godine odlučila sam drugačije. Kad me Ljubica nazvala početkom prosinca i pitala što ćemo kuhati za Božić, skupila sam hrabrost i rekla: “Neću ja ove godine kuhati. Možemo svi zajedno ili neka svatko donese nešto svoje.”
Nastala je tišina. “Marija, pa to nije običaj kod nas! Kod nas domaćica kuha! Tako je bilo i kod moje mame i kod mene!”
“Znam, Ljubice, ali ja nisam vaša mama. I ne želim više biti jedina koja se trudi dok drugi sjede.”
Ivan me podržao tek kad sam mu objasnila koliko me prošle godine boljelo što nitko nije ni pitao treba li mi pomoć. “Ali znaš da mama voli tradiciju…”
“A što je s mojom tradicijom? Što je s mojim Božićem? Zar ja ne zaslužujem uživati s vama za stolom?”
Tih dana nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svim ženama koje poznajem – mojoj mami, teti Ruži, susjedi Sabini – sve su one godinama bile te koje su kuhale, čistile i služile, a nitko im nije rekao hvala. Sjetila sam se kako mi je mama jednom rekla: “Bit ćeš dobra žena samo ako znaš ugoditi mužu i njegovoj obitelji.” Ali ja više nisam htjela biti dobra žena po tuđim mjerilima.
Dan prije Božića Ljubica me nazvala opet. “Marija, još uvijek misliš da ne trebaš kuhati?”
“Mislim. I dalje stojim iza toga. Ako želite, mogu napraviti kolače ili salatu, ali glavno jelo neka napravi netko drugi ili svi zajedno.”
Ivan je bio nervozan cijeli dan. “Znaš da će biti drama… Mama će pričati svima kako si razbila običaje.”
“Neka priča. Možda netko napokon shvati da nije normalno da jedna osoba radi za deset ljudi dok ostali sjede i čekaju.”
Na Božićno jutro došli smo kod Ljubice. U kuhinji je bila tišina – nitko nije kuhao. Ljubica je sjedila za stolom s prekriženim rukama.
“Eto, dočekali smo i to – Božić bez ručka!” rekla je dramatično.
Ana se nasmijala: “Pa možemo naručiti pizzu!”
Svi su prasnuli u smijeh osim Ljubice. Zdravko je slegnuo ramenima: “Ma nije loša ideja, ionako mi je dosta sarme svake godine.”
Na kraju smo svi zajedno napravili jednostavan ručak – pečeni krumpir, piletinu i salatu. Djeca su pomagala postaviti stol, Ivan je prvi put u životu gulio krumpir.
Ljubica nije puno pričala taj dan. Ali kasnije mi je tiho rekla dok smo prale suđe: “Znaš, možda si u pravu… Možda smo mi žene previše šutjele sve ove godine.”
Osjetila sam olakšanje kakvo nisam dugo osjetila.
Te večeri, dok smo se vraćali kući, Ivan me zagrlio: “Znaš… ponosan sam na tebe. Možda si stvarno promijenila nešto u našoj obitelji.”
Pitam se – koliko nas još šuti iz straha od tuđeg mišljenja? Koliko nas još pristaje na tuđe običaje i očekivanja samo zato što tako treba? Možda je vrijeme da svaka od nas kaže – dosta.