Kad majka ne želi biti baka: Ispovijest samohrane majke iz Zagreba

“Ne mogu ti pomoći, Ivana. Imam svoj život.” Te riječi odzvanjaju mi u glavi dok stojim na tramvajskoj stanici, držeći najmlađu kćer za ruku, a dvoje starijih djece pokušava se ne posvađati oko toga tko će prvi ispričati što se dogodilo u školi. Kiša pada, a ja osjećam kako mi se suze miješaju s kapima na licu.

Moj muž, Goran, poginuo je prije šest mjeseci u prometnoj nesreći na Slavonskoj aveniji. Sve se dogodilo u sekundi – jedan trenutak bio je tu, šalio se s djecom, a već sljedeći policija mi je pokucala na vrata. Od tada, moj svijet se raspao na tisuće komadića koje svakodnevno pokušavam skupiti.

Prvih dana nakon tragedije, vjerovala sam da će mi mama biti oslonac. Odrasla sam u Novom Zagrebu, u stanu gdje je mirisala kava i gdje su se problemi rješavali zajednički. Ali sada, kad mi je najpotrebnija, ona okreće glavu. “Ivana, ja sam ti svoje odgojila. Nisam više mlada. Ne mogu trčati za tvojom djecom po parku. Osim toga, imam pilates i druženje s prijateljicama…” Njezine riječi bole više od same Goranove smrti.

Moja sestra Marija živi u Splitu i ima svoju obitelj. Nazove me ponekad, ali uvijek završimo na istom: “Znaš kakva je mama… Nikad nije bila nježna. Moraš biti jaka zbog djece.” Ali kako biti jaka kad te vlastita majka odbaci? Kad te sustav gura u kut – vrtić je preskup, baka ne želi pomoći, a posao blagajnice u Konzumu ne može pokriti sve račune?

“Mama, gladna sam!” viče Ana dok ulazimo u stan. David baca torbu na pod i odmah pali televizor. Najmlađa, Lara, počinje plakati jer joj je mokra jakna. Sve što želim je sjesti i zaplakati, ali nemam vremena za slabost. Kuham ručak, provjeravam zadaću, perem veš. Navečer, kad svi zaspu, sjedim sama u kuhinji i gledam u praznu šalicu čaja.

Jedne večeri, nakon još jednog iscrpljujućeg dana na poslu i beskrajnih prepirki s djecom oko domaćih zadaća, odlučila sam nazvati mamu još jednom. “Molim te, samo da ih pričuvaš dva sata dok odem na razgovor za posao…” Prekinula me: “Ivana, ne mogu. Dogovorila sam kavu s Ružicom. Ne možeš stalno očekivati da ti netko pomaže.” Spustila sam slušalicu i osjetila kako mi se srce steže od tuge i ljutnje.

Na poslu me šefica gleda s podozrenjem jer često kasnim – tramvaji kasne, djeca su bolesna, nema tko uskočiti. Kolegica Sanja šapće: “Znaš kako je kod nas… Ako nisi fleksibilna, brzo te zamijene.” Bojim se otkaza više nego gladi.

Jednog dana David je došao iz škole uplakan: “Mama, učiteljica kaže da kasnim s lektirom jer nema tko sa mnom čitati.” Osjećam krivnju kao kamen na prsima – nisam dovoljno dobra majka ni radnica. Ana ima problema s matematikom, Lara stalno traži pažnju koju joj ne mogu dati.

Pokušala sam razgovarati s mamom još nekoliko puta. Svaki put ista priča: “Ti si odlučila imati troje djece. Ja sam svoje napravila.” Počela sam izbjegavati njezine pozive jer svaki razgovor završava svađom ili suzama.

Jedne subote susrela sam susjedu Jasnu na stubištu. “Ivana, izgledaš iscrpljeno… Ako trebaš nekad da ti pričuvam djecu sat-dva, samo reci.” Rasplakala sam se pred njom – prvi put nakon dugo vremena netko mi je ponudio pomoć bez uvjeta.

Počela sam prihvaćati male ponude pomoći od susjeda i prijatelja iz kvarta. Nije to isto kao imati mamu uz sebe, ali barem znam da nisam potpuno sama. Djeca su počela pomagati jedni drugima – David pomaže Ani oko matematike, Ana čita Lari priče prije spavanja.

I dalje me boli što moja mama ne želi biti dio našeg života. Ponekad sanjam da dođe do mene s kolačima i kaže: “Ivana, oprosti…” Ali znam da se to vjerojatno neće dogoditi.

Svaki dan je borba – s računima, s tugom, sa samoćom. Ali svaki osmijeh moje djece daje mi snagu da nastavim dalje.

Pitam se često: Je li moguće oprostiti roditelju koji te ostavi kad ti je najteže? I koliko dugo možemo izdržati bez podrške onih koji bi nam trebali biti najbliži?