Neću kupiti trosoban stan samo da živim sa svekrvom

“Ne mogu vjerovati da ovo opet raspravljamo!” povikala sam, glas mi je zadrhtao dok sam gledala Mirzu preko stola. Njegove tamne obrve bile su skupile, a ruke stisnute u šake. “Samo želim da razmisliš, Amra. Mama nam je pomogla s kaparom, ne možemo je samo ostaviti samu.”

Zidovi naše male podstanarske garsonijere odzvanjali su od napetosti. Mirza je bio moj muž već dvije godine, ali ponekad sam imala osjećaj da sam udana za cijelu njegovu obitelj. Njegova majka, Senada, od smrti muža postala je još prisutnija u našem životu. Nije bila loša žena, ali njezina potreba da kontrolira sve – od toga što jedemo do toga kako slažem ručnike – gušila me.

“Senada ima svoju kuću! Prostranu, s dvorištem i voćkama. Zašto bi se selila s nama u stan od 80 kvadrata?” pokušala sam ostati mirna, ali glas mi je bio oštar.

Mirza je uzdahnuo. “Znaš da joj je teško otkad je babo umro. Sama je, a mi smo joj jedina obitelj. I pomogla nam je s novcem.”

Osjetila sam kako mi srce lupa. Da, Senada nam je posudila novac za kaparu. Ali svaki put kad bih pomislila na trosoban stan koji gledamo – dodatna soba ‘za goste’, kako Mirza kaže – znala sam da to nije gostinjska soba. To je soba za njegovu majku.

Nisam imala ništa protiv nje kao osobe. Ali imala sam protiv toga da moj prvi dom bude kompromis između mene i njezinih navika. Sjetila sam se prošlog vikenda kad je došla ‘samo na kafu’, a ostala cijeli dan, komentirajući kako bih trebala češće prati prozore i kako Mirza izgleda umorno jer mu ne kuham dovoljno supa.

Moja mama, Jasmina, uvijek je govorila: “Amra, kad se udaš, pravi svoj dom. Ne dozvoli da ti drugi kroje život.” Ali kako to reći Mirzi? Kako mu objasniti da želim svoj mir, svoj prostor?

Te večeri nisam mogla zaspati. Mirza je tiho disao pored mene, a ja sam zurila u plafon. U glavi su mi odzvanjale riječi koje nisam imala hrabrosti izgovoriti naglas: “Ne želim živjeti sa tvojom mamom.” Osjećala sam krivnju – ona nam je pomogla, bila je dobra prema meni, ali nisam željela dijeliti svaki dan s njom.

Sljedeće jutro, dok smo pili kafu, Mirza je rekao: “Mama nas zove na ručak. Kaže da ima nešto važno za reći.”

U stomaku mi se stvorio čvor. Zamišljala sam već scenarij: Senada sjedi za stolom, gleda nas onim blagim pogledom i kaže kako bi joj bilo lakše da živi s nama. I naravno, Mirza će klimati glavom.

Na ručku je sve išlo po planu – supa, sarma, kolač – dok Senada nije uzela moju ruku preko stola: “Amra, znam da nije lako. Ali ja sam sama… A vi ste mi sve što imam. Ako bih mogla biti s vama…”

Osjetila sam kako mi se oči pune suzama. Nisam znala jesu li to suze bijesa ili tuge. Pogledala sam Mirzu – tražio je moj pogled, kao da moli za razumijevanje.

“Senada…” počela sam tiho, “znam koliko vam znači obitelj. Ali i meni treba prostor za nas dvoje. Prvi put u životu želim imati svoj dom, bez osjećaja da moram paziti na svaki korak.”

Senada je šutjela nekoliko trenutaka. Zrak u kuhinji bio je gust kao sarma koju smo upravo pojeli.

“Znam da ti nije lako sa mnom,” rekla je napokon. “Ali ja nemam nikoga osim vas.”

Mirza se ubacio: “Možda možemo naći kompromis? Mama može ostati u svojoj kući, a mi ćemo dolaziti češće? Ili… možda da uzmemo manji stan i vratimo joj novac kroz rate?”

Osjetila sam olakšanje što me barem pokušava razumjeti.

Narednih dana atmosfera među nama bila je ledena. Senada se povukla, a Mirza je bio tih i zamišljen. Počeli smo obilaziti stanove – dvosobne, manje i pristupačnije. Svaki put kad bismo vidjeli nešto što mi se svidjelo, Mirza bi pitao: “A gdje će mama kad dođe?”

Jedne večeri došla sam kući i zatekla ga kako sjedi u mraku.

“Znaš,” rekao je tiho, “nisam ni ja siguran šta želim. Bojim se da ću povrijediti mamu ako odemo bez nje. Ali bojim se i da ću tebe izgubiti ako popustim njoj.”

Sjela sam pored njega i uhvatila ga za ruku.

“Mirza, ja te volim. Ali ne mogu živjeti pod tuđim pravilima cijeli život. Ako sada popustimo, nikad nećemo imati svoj mir. Tvoja mama ima svoj dom – možemo joj pomagati, ali ne možemo živjeti njen život.”

Dugo smo šutjeli.

Na kraju smo odlučili – kupit ćemo manji stan, vratit ćemo Senadi novac kroz dogovorene rate i redovno ćemo je posjećivati.

Kad smo joj to rekli, Senada je plakala. Rekla je da nas razumije, ali vidjela sam tugu u njenim očima.

Danas sjedim u našem malom dnevnom boravku i gledam kroz prozor na grad koji polako tone u sumrak. Mirza i ja još uvijek učimo kako biti svoji među svim tim očekivanjima.

Ponekad se pitam: Jesam li sebična što želim svoj mir? Ili je pravo na vlastiti dom nešto što svatko od nas zaslužuje? Šta biste vi učinili na mom mjestu?