Samo Jednom Sam Te Zamolila, a Ti Nisi Razumio: Priča o Majci, Sinu i Izgubljenoj Ljubavi
“Vesna, ne možeš više ostati ovdje. Ovo je sada moj dom, i želim da odeš.” Ivanove riječi odzvanjale su mi u ušima kao hladan vjetar koji prodire kroz kosti. Stajala sam na pragu dnevne sobe, držeći u ruci šalicu čaja koju sam mu upravo skuhala, kao što sam to radila posljednjih trideset godina. Ruke su mi drhtale, a srce mi je tuklo tako snažno da sam mislila da će mi iskočiti iz grudi.
“Ivane, sine… samo jednom sam te zamolila. Samo jednom. Da me ne ostaviš samu,” prošaptala sam, boreći se s knedlom u grlu. On je okrenuo glavu, izbjegavajući moj pogled. Njegova supruga, Sanja, stajala je iza njega, ruku prekrštenih na prsima, s izrazom lica koji je jasno govorio da podržava svaku njegovu riječ.
Nisam mogla vjerovati da se ovo događa. Ja, koja sam radila dva posla da bih ga školovala, koja sam prodala zlatni lančić od pokojne majke da bih mu platila ekskurziju u osmom razredu. Ja, koja sam svaku noć bdjela nad njim kad bi imao temperaturu, koja sam ga tješila kad bi ga djevojke ostavljale. Sada stojim pred vlastitim sinom kao uljez u njegovom životu.
“Mama, nije više kao prije. Sanja i ja želimo svoj mir. Ti si uvijek tu, uvijek se miješaš…” Ivan je govorio tiho, ali odlučno. Sanja je samo kimnula glavom.
“Znaš li ti koliko sam se žrtvovala za tebe? Znaš li koliko sam puta preskočila ručak da bi ti imao za sendvič u školi?” glas mi je pucao od bola. “Samo jednom sam te zamolila da me ne ostaviš samu. Samo jednom!”
Ivan je šutio. U njegovim očima nije bilo ni trunke sažaljenja. Samo umor i želja da što prije završimo ovaj razgovor.
Te noći spakirala sam nekoliko stvari u staru torbu i izašla iz stana koji sam godinama zvala domom. Kiša je padala, a ja sam hodala ulicama Zagreba bez cilja, osjećajući se kao da mi je netko istrgnuo srce iz grudi. Sjetila sam se dana kad me muž, Željko, ostavio zbog mlađe žene iz Osijeka. Tada sam mislila da neću preživjeti tu izdaju, ali zbog Ivana sam nastavila dalje.
Prvih nekoliko dana spavala sam kod prijateljice Mirele u Dubravi. Mirela me tješila: “Vesna, djeca su nezahvalna danas. Svi misle samo na sebe.” Ali ja nisam mogla mrziti Ivana. Nisam mogla mrziti svoje dijete, bez obzira na sve.
Jednog jutra probudila sam se ranije nego inače i otišla do tržnice po svježe voće. Dok sam birala jabuke, susrela sam starog poznanika iz mladosti, Damira. Damir je bio udovac već nekoliko godina i živio je sam u malom stanu na Trešnjevci. Pozvao me na kavu i razgovor s njim bio je poput zrake sunca nakon duge zime.
“Vesna, život nas uvijek iznenadi kad najmanje očekujemo,” rekao mi je dok smo sjedili u njegovoj kuhinji uz miris svježe kave. “Možda je ovo tvoj novi početak?”
Nisam znala što bih mu odgovorila. Srce mi je još uvijek bilo slomljeno zbog Ivana. Svake večeri gledala sam u mobitel nadajući se da će me nazvati ili barem poslati poruku: “Mama, oprosti.” Ali poruka nije dolazila.
Mjeseci su prolazili. Pronašla sam posao čistačice u jednoj osnovnoj školi na Jarunu. Djeca su me podsjećala na Ivana kad je bio mali – vesela, znatiželjna, puna života. Počela sam osjećati mir u sebi kakav nisam imala godinama.
Jednog dana dok sam brisala ploču u učionici, zazvonio mi je telefon. Bila je to Sanja.
“Vesna? Ivan je završio u bolnici. Imao je nesreću na poslu. Možete li doći?”
Srce mi je stalo na trenutak. Bez razmišljanja sam uzela jaknu i potrčala prema bolnici. Kad sam stigla, Ivan je ležao na krevetu s povezom oko glave i pogledao me očima punim tuge.
“Mama… oprosti,” prošaptao je.
Suze su mi potekle niz lice dok sam ga držala za ruku. “Sine moj… samo jednom sam te zamolila da me ne ostaviš samu.” On je zaplakao kao dijete.
Tih dana u bolnici ponovno smo pronašli put jedno do drugoga. Sanja se povukla u stranu i pustila nas da razgovaramo satima o svemu što nas je boljelo godinama unatrag.
Kad se Ivan oporavio, ponudio mi je da se vratim kući. Ali ja nisam mogla prihvatiti tu ponudu. Naučila sam živjeti sama, pronašla svoj mir i snagu koju nisam znala da imam.
“Sine, volim te više od svega na svijetu,” rekla sam mu jednog popodneva dok smo šetali Maksimirom. “Ali sada moram misliti i na sebe. Oprosti mi što to nisam naučila ranije.”
Ivan me zagrlio čvrsto kao nekad kad je bio dječak.
Danas živim sama u malom stanu na Trešnjevci. Damir mi često pravi društvo i zajedno pijemo kavu na balkonu dok gledamo zalazak sunca nad gradom. Ivan me redovito posjećuje s unukom Lanom i svaki put kad odlaze osjećam zahvalnost što smo pronašli put do oprosta.
Ali ponekad se pitam: Zašto djeca zaborave sve ono što su roditelji žrtvovali za njih? I gdje završava ljubav majke kad joj dijete okrene leđa? Možda vi znate odgovor.