Nevidljiva cijena ljubavi: Moja priča bake na puno radno vrijeme
“Mama, možeš li ostati još sat vremena? Kasnim s posla, promet je užasan!” – glas moje kćeri Ivane parao je tišinu kuhinje dok sam pokušavala smiriti unuka Davora koji je plakao jer nije mogao pronaći svoju omiljenu igračku. U isto vrijeme, mala Ena me vukla za rukav: “Bako, gladna sam!”. Pogledala sam na sat – već je bilo pola osam navečer. Večera nije bila gotova, kuća je bila u kaosu, a ja sam osjećala kako mi snaga polako nestaje.
Nisam se ni snašla, a prošlo je već godinu dana otkako sam se uselila kod Ivane i njenog muža Amira. Sve je počelo kad su oboje dobili nove poslove u Zagrebu. “Mama, ti si ionako sama otkad je tata umro. Nama bi puno značilo da nam pomogneš s djecom dok ne stanemo na noge”, rekla mi je Ivana s onim molećivim pogledom koji nisam mogla odbiti. Srce mi se steglo – naravno da ću pomoći svojoj djeci. Zar nije to ono što majke rade?
Prvi mjeseci bili su puni smijeha i igre. Davor i Ena su me obožavali, crtali su mi crteže i grlili me svakog jutra. Osjećala sam se korisno, voljeno, kao da ponovno imam svrhu. No, kako su prolazili dani, a obaveze rasle, počela sam osjećati teret. Više nisam imala vremena za svoje prijateljice iz umirovljeničkog kluba, nisam išla na nordijsko hodanje po Maksimiru, niti sam čitala knjige koje sam godinama skupljala. Svaki dan bio je isti: ustani rano, pripremi doručak, odvedi Davora u vrtić, pazi na Enu, kuhaj ručak, operi veš, pokupi Davora, smiri dječje svađe, čekaj Ivanu i Amira do kasno u noć.
Jedne večeri, dok sam slagala rublje u tišini dnevne sobe, čula sam kako Ivana i Amir tiho razgovaraju u kuhinji.
“Zamisli da moramo plaćati dadilju za dvoje djece… Ljubica nam spašava život”, šapnuo je Amir.
“Znam… ali ponekad imam osjećaj da joj ništa nije dovoljno dobro. Danas mi je prigovorila što Ena nije pojela povrće. Kao da ne zna koliko mi je teško na poslu!” uzdahnula je Ivana.
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam željela biti teret. Nisam željela da me doživljavaju kao nekoga tko prigovara ili se miješa. Samo sam željela najbolje za svoju djecu i unuke.
Sljedećih dana pokušavala sam biti što neprimjetnija. Nisam komentirala ništa, nisam tražila pomoć. Ali umor se gomilao. Počela sam zaboravljati stvari – jednom sam zaboravila pokupiti Davora iz vrtića na vrijeme. Odmah su me napali: “Mama, kako si to mogla zaboraviti? Znaš koliko nam je važno da sve funkcionira!”
Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam stare fotografije – ja i moj pokojni muž Ante na moru u Makarskoj, ja s prijateljicama na izletu u Plitvicama… Gdje je nestala ta žena? Kada sam posljednji put radila nešto samo za sebe?
Jednog popodneva, dok sam s Enom slagala puzzle, zazvonio mi je mobitel. Bila je to moja sestra Marija iz Osijeka.
“Ljubice, nisi mi se javila tjednima! Što se događa?”
“Ma ništa… samo puno obaveza oko djece”, odgovorila sam umorno.
“Znaš što? Dođi kod mene na vikend! Trebaš malo odmora od svega. Djeca će preživjeti bez tebe dva dana!”
Nisam znala što reći. Ideja da ih ostavim sama činila mi se sebičnom. Ali Marijin glas bio je topao i odlučan.
Te večeri skupila sam hrabrost i sjela s Ivanom i Amirom za stol.
“Djeco, moram vam nešto reći. Umorna sam. Volim vas i volim svoje unuke više od svega, ali osjećam da više ne postojim kao osoba. Treba mi malo vremena za sebe. Ovaj vikend idem kod Marije u Osijek.”
Ivana me gledala u šoku: “Ali mama, kako ćemo bez tebe? Tko će paziti na djecu?”
“Snaći ćete se. Kao što sam se i ja snalazila kad ste vi bili mali i kad nije bilo nikoga da mi pomogne”, odgovorila sam tiho ali odlučno.
Amir je prvi progovorio: “Možda smo stvarno previše navikli na tvoju pomoć… Oprosti ako smo te uzimali zdravo za gotovo.”
Ivana je šutjela dugo, a onda su joj oči zasuzile: “Mama… nisam ni shvatila koliko ti je teško. Samo… bojim se da neću moći sve sama.”
Prišla sam joj i zagrlila je: “Nitko ne može sve sam. Ali moramo naučiti tražiti pomoć i poštovati granice drugih.”
Vikend kod Marije bio je kao dah svježeg zraka – šetnje uz Dravu, smijeh do kasno u noć, razgovori o svemu osim o djeci i kuhanju. Vratila sam se kući s novom snagom i jasnom odlukom: pomoći ću svojoj obitelji kad mogu i koliko mogu, ali više neću žrtvovati sebe.
Danas ponovno idem na nordijsko hodanje s prijateljicama i čitam knjige prije spavanja. Djeca su naučila pomagati u kući, a Ivana i Amir su počeli više cijeniti moj trud.
Ponekad se pitam – koliko nas baka živi tuđu svakodnevicu misleći da tako pokazujemo ljubav? Gdje prestaje požrtvovnost, a počinje gubitak sebe? Što vi mislite – jesmo li dužne uvijek stavljati druge ispred sebe?