Nisam besplatna dadilja – Kad te vlastita obitelj ne razumije
„Znači, ti stvarno nećeš pomoći? Samo sjediš doma, a ne možeš uskočiti kad treba?” – glas moje svekrve odzvanjao je kroz kuhinju, dok je moj muž šutke gledao u tanjur. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Pogledala sam u svoje dvoje djece koja su se igrala na podu, a onda u njih dvoje – odrasle ljude koji su očekivali da preuzmem još jedno dijete pod svoje krilo, samo zato što sam na GYES-u.
„Nisam besplatna dadilja, mama”, pokušao je moj muž tiho, ali svekrva ga je presjekla pogledom. „Ana, svi smo mi pomagali jedni drugima. Ja sam čuvala pola sela kad sam bila mlada. Šta ti fali?”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela pokazati slabost. „Fali mi vrijeme za sebe. Fali mi snage. Imam dvoje male djece, jedva stignem oprati kosu, a vi očekujete da još pazim na Lejlu? Nije fer.”
Svekar je samo odmahnuo glavom i promrmljao nešto o „današnjim ženama”. Moj muž je šutio. Osjetila sam se izdano. Zar ni on ne vidi koliko mi je teško?
Nakon ručka, dok smo spremali stol, prišla mi je šogorica Mirela. „Ana, znaš da mi stvarno treba pomoć. Radim dvije smjene ovaj tjedan, a Lejla nema gdje. Samo par sati dnevno…”
Pogledala sam je i osjetila krivnju kako me steže oko vrata. Znam da joj nije lako, ali ni meni nije. „Mirela, žao mi je. Ne mogu. Ne bih bila dobra ni sebi ni djeci kad bih se još više iscrpila.”
Otišla sam u kupaonicu i pustila vodu da sakrijem jecaje. U ogledalu sam vidjela umornu ženu s podočnjacima i raščupanom kosom. Gdje sam nestala ja? Kad sam postala samo „ona što čuva djecu”?
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je ledena. Moj muž Ivan bio je tih, izbjegavao me pogledati u oči. Navečer, dok su djeca spavala, pokušala sam razgovarati s njim.
„Ivane, stvarno misliš da sam sebična?”
Slegnuo je ramenima. „Ne znam… Znam da ti je teško, ali Mireli stvarno treba pomoć. Mama kaže da bi svaka žena to napravila za obitelj.”
„A što ako ja puknem? Što ako više ne mogu? Hoće li onda netko pomoći meni?”
Nije odgovorio. Samo je ustao i otišao pod tuš.
Počela sam sumnjati u sebe. Možda stvarno pretjerujem? Možda bih mogla izdržati još malo? Ali svaki dan bio je borba – hranjenje, presvlačenje, uspavljivanje, suze i smijeh izmjenjivali su se kao na traci. Kad bih stigla sjesti s kavom, već bi netko plakao ili vikao.
Jednog dana zazvonio je telefon. Bila je to moja mama iz Osijeka.
„Ana, čujem da si odbila čuvati Lejlu. Svi pričaju.”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. „Mama, ne mogu više. Umorna sam.”
„Znam dijete moje… Ali znaš kako to ide kod nas – žena mora izdržati. Ja sam izdržala.”
„Ali ja ne želim samo izdržavati! Želim živjeti!”
Nakon tog razgovora osjećala sam se još usamljenije. Nitko me nije razumio. Svi su očekivali da budem jaka, da budem tu za sve – a tko će biti tu za mene?
U trgovini sam srela susjedu Sanju.
„Ana, šta ti je? Izgledaš kao da nisi spavala mjesec dana.”
Nasmijala sam se kiselo. „Nisam daleko od toga.”
Sanja me pogledala s razumijevanjem. „Znaš šta? Ja sam jednom rekla ‘ne’ svojoj svekrvi i mjesecima nisu pričali sa mnom. Ali znaš šta još? Preživjela sam. I sad me više nitko ne pita.”
Te riječi su mi dale snagu. Možda nije problem u meni? Možda je problem u tome što svi misle da žena mora biti svima na raspolaganju čim rodi?
Sljedeće nedjelje opet smo bili kod svekra i svekrve na ručku. Atmosfera napeta kao struna.
Svekrva me pogledala preko stola: „Ana, jesi li razmislila?”
Duboko sam udahnula. „Jesam. I dalje ne mogu.”
Mirela je uzdahnula i okrenula glavu. Ivan me pogledao s tugom u očima.
„Znači, obitelj ti ništa ne znači?” – pitala je svekrva.
Osjetila sam kako mi glas drhti: „Obitelj mi znači sve… Ali ja više ne mogu biti svima sve.”
Nakon toga više ništa nije bilo isto. Neki dani su bili teži od drugih – osjećaj krivnje i dalje me pratio kao sjena. Ali prvi put nakon dugo vremena osjećala sam da sam napravila nešto za sebe.
Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što sam rekla ‘ne’? Ili je vrijeme da žene prestanu biti besplatne dadilje samo zato što su majke? Što vi mislite – gdje je granica između pomoći i iskorištavanja?