Mám li pravo na svoj život ili sam dužna žrtvovati se za porodicu?
“Jana, zar ti stvarno misliš samo na sebe?” Majčin glas parao je tišinu dnevnog boravka, dok su joj ruke nervozno stiskale rub stolnjaka. Pogledala sam prema prozoru, tražeći spas u sivom zagrebačkom nebu, ali kiša je samo pojačavala osjećaj tjeskobe. Švagrovka Ivana sjedila je preko puta mene, oči joj crvene od suza, a u rukama je stiskala šalicu čaja koju nije ni okusila.
“Nije stvar u tome, mama…” pokušala sam mirno, ali glas mi je zadrhtao. “Cijeli život radim, štedim, odričem se. Taj stan je jedino što imam.”
“Ali Ivana nema gdje! Njen Marko te ostavio s dvoje djece! Zar ćeš ih pustiti na ulicu?” Majka je podigla ton, kao da me može natjerati na milost.
Ivana je spustila pogled. “Jana, znam da ti nije lako… Ali ti si uvijek imala više sreće. Imaš dobar posao, putuješ, nemaš djece… Meni je ovo zadnja nada.”
Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. Sjećanja su navirala – kako sam kao mala uvijek bila ona koja donosi petice, ali nikad dovoljno dobra za oca. Kako su mi brat i sestra zamjerali što sam otišla studirati u Zagreb, dok su oni ostali u malom mjestu kod Tuzle. Kako su mi govorili da sam sebična jer nisam htjela ostati uz njih kad je otac umro.
Sada, kad sam napokon izgradila nešto svoje – mali stan na Trešnjevci, kupljen na kredit koji još otplaćujem – traže od mene da ga dam. Jer sam “uspjela”. Jer nemam muža ni djecu. Jer sam navodno ja ta koja uvijek mora popustiti.
“Mama, znaš li koliko sam radila za taj stan? Koliko sam noći provela sama, koliko puta nisam otišla kući za praznike jer sam morala raditi?”
Majka je slegnula ramenima. “Svi smo mi nešto žrtvovali. Ali porodica je porodica. Ivana nema nikog osim nas.”
U meni se miješao bijes i tuga. Sjetila sam se kako mi je brat Dario prije nekoliko godina rekao: “Ti si uvijek bila tatina princeza. Sad pokaži da si i naša sestra.” Tad sam mu posudila novac za auto koji nikad nije vratio.
Ivana je tiho progovorila: “Znam da nije fer tražiti ovo od tebe. Ali ja stvarno ne znam šta ću s djecom. Marko ne plaća alimentaciju, posao sam izgubila… Ako nam ne pomogneš, završit ćemo u prihvatilištu.”
Osjetila sam val krivnje. Zamišljala sam njenu djecu – malu Lejlu i Emira – kako sjede na podu neke hladne sobe bez igračaka. Ali onda sam se sjetila svih onih trenutaka kad su me ismijavali jer nisam udana, kad su mi govorili da “karijera nije sve”.
“A šta ako dam stan? Gdje ću ja?” upitala sam tiho.
Majka je odmah odgovorila: “Pa imaš dobar posao! Možeš iznajmiti nešto manje ili otići kod prijateljice Ane dok se ne snađeš. Ti si snažna, Jana. Ivana nije kao ti.”
U tom trenutku osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Zar to znači da zato što sam snažna, trebam uvijek biti ona koja daje? Zar zato što nemam svoju porodicu, moje potrebe nisu važne?
Sutradan sam otišla kod Ane. Sjela sam na njen stari kauč i ispričala joj sve.
“Jana,” rekla je nježno, “znam koliko ti znači taj stan. Znam i da voliš svoju porodicu, ali zar nije vrijeme da misliš malo i na sebe? Koliko puta si već žrtvovala svoje snove zbog njih?”
Nisam znala šta da kažem. Osjećala sam se kao da me cijeli život guraju u isti kut – uvijek ona koja mora popustiti jer je ‘uspjela’.
Navečer me nazvala sestra Sanja iz Mostara.
“Čula sam šta se dešava,” rekla je bez uvoda. “Jana, nemoj da te ucjenjuju osjećajem krivnje. Znaš koliko puta smo svi uzimali od tebe i nikad ti nismo vratili? Ako sad daš stan, ostat ćeš bez svega svog. A kad tebi zatreba pomoć – ko će biti tu za tebe?”
Te riječi su me pogodile jače nego što bih priznala.
Sljedećih dana nisam spavala. Na poslu nisam mogla misliti ni na šta drugo. Šefica me pitala jesam li dobro; slagala sam da jesam.
Jedne večeri nazvala me majka.
“Jana, Ivana i djeca su kod mene dok ne odlučiš. Samo znaj – ako im ne pomogneš, ja ću biti razočarana u tebe kao nikad prije.”
Taj ultimatum me slomio.
Sutradan sam otišla do stana na Trešnjevci. Sjela sam na pod u praznoj dnevnoj sobi i gledala kroz prozor u svjetla grada koji mi je dao sve i oduzeo još više.
U tom trenutku odlučila sam – neću dati stan. Ponudit ću Ivani pomoć oko najma ili traženja posla, ali svoje jedino utočište ne mogu dati.
Nazvala sam majku i Ivanu i rekla im to.
Nastao je muk s druge strane linije.
“Znači, birala si sebe,” rekla je majka hladno.
“Ovaj put – da,” odgovorila sam drhteći.
Spustila sam slušalicu i prvi put nakon dugo vremena osjetila olakšanje pomiješano s tugom.
Ponekad se pitam: Jesam li sebična ili napokon hrabra? Gdje završava dužnost prema porodici, a počinje pravo na vlastitu sreću? Šta vi mislite – ima li granica žrtvovanju za bližnje?