Sutra ću sve reći: Ispovijest jedne snahe iz Sarajeva

“Lejla, gdje si opet ostavila ključeve? Zar ti je toliko teško zapamtiti gdje ih stavljaš?” glas moje svekrve Sabine odjekuje kroz hodnik dok stojim pred vratima stana, s kesama iz Merkatora koje mi režu prste. U meni ključa bijes, ali samo progutam knedlu i šutim. Sabina je uvijek bila ta koja zna bolje, koja uvijek ima zadnju riječ, a ja sam, eto, samo snaha iz Sarajeva koja nikad ništa ne zna.

Moj muž, Adnan, sjedi u dnevnoj sobi i gleda utakmicu. Ne diže pogled ni kad ulazim. “Jesi li kupila jogurt?” pita bez emocija. “Jesam,” odgovaram tiho, ali on već ne sluša. Sabina uzima kese iz mojih ruku i odmah počinje prebirati po njima. “Opet si zaboravila uzeti kafu! Kako ćemo sutra piti kafu bez kafe?”

U tom trenutku poželim vrisnuti. Poželim joj reći da nisam njena služavka, da nisam ovdje da ispravljam svaki njen hir. Poželim reći Adnanu da mi nedostaje onaj čovjek kojeg sam zavoljela, onaj koji me znao nasmijati i zagrliti kad mi je bilo teško. Ali umjesto toga, samo šutim. Kao i uvijek.

Sjećam se dana kad sam prvi put došla u ovu kuću. Moja mama me grlila na vratima i šapnula: “Lejla, budi svoja. Ne daj da te iko slomi.” Tada sam mislila da pretjeruje. Sabina je djelovala ljubazno, čak me zagrlila i ponudila baklavom. Ali već prve sedmice shvatila sam da je to bio samo privid.

“Lejla, kod nas se ručak servira u 13 sati, ne kasnije. Kod nas se posteljina mijenja svakog petka. Kod nas se ne ostavlja voda u čaši preko noći.” Pravila su se nizala kao kišne kapi na prozoru. Svaki moj pokušaj da unesem nešto svoje bio je dočekan s podignutom obrvom ili tihim uzdahom razočaranja.

Adnan je bio moj oslonac samo na početku. Kasnije je postao dio te rutine – posao, utakmica, pivo s prijateljima. “Nemoj zamjeriti mami, znaš kakva je ona,” govorio bi mi dok bi me grlio na brzinu prije spavanja. Ali meni je svaki dan bio borba.

Najgore su bile nedjelje. Tada bi dolazila njegova sestra Amra sa djecom. Sabina bi tada bila posebno napeta, a ja bih trčala između kuhinje i dnevne sobe, noseći pite, sokove, kolače. Amra bi me gledala s visine: “Lejla, nisi još naučila praviti pravi burek? Kod nas u Tuzli to svaka žena zna!” Smijala bi se, a ja bih osjećala kako mi obrazi gore od srama.

Jedne večeri, dok sam prala suđe, Sabina je došla iza mene i tiho rekla: “Znaš li ti koliko si sretna što si ovdje? Moj sin te mogao zamijeniti bilo kojom drugom djevojkom iz mahale.” Te riječi su me pogodile kao šamar. Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam Adnana kako mirno diše pored mene i pitala se – jesam li zaista toliko bezvrijedna?

Moja mama je zvala svaki dan. “Lejla, jesi li dobro? Ne zvučiš sretno.” Lagala sam joj: “Sve je u redu, mama. Samo sam umorna.” Nisam imala snage priznati joj istinu – da se osjećam kao gost u vlastitom životu.

Jednog dana sam odlučila otići kod psihologa. Psihologinja Azra me gledala toplim očima dok sam joj pričala o svemu. “Lejla, moraš naučiti postaviti granice. Nisi dužna nikome žrtvovati svoje dostojanstvo.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima.

Ali kako postaviti granice kad živiš pod istim krovom sa svekrvom koja te gleda kao uljeza? Kako reći mužu da ti treba više podrške kad on misli da je sve normalno?

Vrhunac je bio prošle zime. Sabina je organizirala veliku porodičnu večeru za Bajram. Svi su bili tu – rodbina iz Zenice, komšije iz ulaza, čak i stari amidža koji nikad ne dolazi. Ja sam cijeli dan provela u kuhinji. Kad smo sjeli za sto, Sabina je rekla: “Sve je ovo Lejlina zasluga… ali znate kako to ide kad nemaš svoju djecu – imaš vremena za kuhanje.” Svi su se nasmijali osim mene.

Te noći sam plakala do jutra. Adnan nije ni primijetio.

Danas sjedim na krevetu i pišem ovo pismo sebi – pismo koje možda nikad neću pročitati naglas. Ali večeras osjećam snagu koju nisam imala prije. Večeras znam da više neću šutjeti.

Sutra ću sve reći – Sabini, Adnanu, Amri… Reći ću im da nisam ovdje da budem njihova sluškinja ili meta njihovih frustracija. Reći ću im da želim biti svoja osoba, žena koja ima pravo na poštovanje i ljubav.

Možda će me osuđivati. Možda će reći da sam nezahvalna ili sebična. Ali više ne mogu živjeti u laži.

Pitam se – koliko nas još šuti zbog mira u kući? Koliko nas još guta suze zbog tuđih očekivanja? Vrijedi li mir u kući ako u toj tišini nestaneš sama od sebe?