Nikad Dovoljno Dobra za Darija: Moja Borba s Ljubavlju i Predrasudama
“Nije ona za tebe, Dario!” povikala je njegova majka, dok sam ja stajala na pragu dnevne sobe, stežući rub svoje jakne kao da me može zaštititi od pogleda koji su me presijecali. Dario je šutio, gledao u pod, a ja sam osjećala kako mi srce lupa u grlu. Bilo je to prvi put da sam došla kod njega kući u Osijek, a već sam znala – nikad neću biti dovoljno dobra za njegovu porodicu.
Moje ime je Lejla. Rođena sam u Tuzli, odrasla između mirisa ćevapa i zvuka ezana s obližnje džamije. Moji roditelji su radili sve što su mogli da mi pruže bolje sutra. Kad sam upisala fakultet u Zagrebu, osjećala sam se kao da napokon mogu disati punim plućima. Tamo sam upoznala Darija – plave oči, osmijeh koji topi led, i srce za koje sam vjerovala da kuca samo za mene.
Naša veza je počela nevino, studentski izlasci, šetnje po Jarunu, beskrajni razgovori o svemu i ničemu. Ali čim je došlo vrijeme da upoznam njegovu porodicu, sve se promijenilo. Njegova majka, gospođa Marija, gledala me kao da sam došla ukrasti nešto dragocjeno. Otac Ivan je bio tiši, ali njegov pogled govorio je više od riječi. “Iz Tuzle si? Aha…” rekao je jednom, klimnuo glavom i više nije progovorio cijelu večer.
“Lejla, nemoj im zamjeriti. Oni su… pa znaš kakvi su stariji ljudi,” šapnuo mi je Dario dok smo kasnije šetali po dvorištu. Ali nisam mogla ne zamjeriti. Svaki put kad bih došla, osjećala sam se kao uljez. Njihova kuća mirisala je na domaću juhu i svježe pečeni kruh, ali meni je sve bilo gorko.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom, Marija je odjednom upitala: “A vaši… jesu li još uvijek tamo? U Bosni?” Osjetila sam kako mi lice gori. “Jesu, žive u Tuzli,” odgovorila sam tiho. “Aha… pa dobro. Samo pitam. Znaš, kod nas se uvijek gledalo… znaš već.”
Dario je pokušavao braniti me: “Mama, Lejla je divna osoba! Nije važno odakle je!” Ali ona ga je prekinula: “Nije isto, sine! Nije isto!”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Počela sam preispitivati sve – svoj naglasak koji nisam mogla sakriti, svoje običaje, čak i način na koji se smijem. U Zagrebu sam imala prijatelje iz cijele regije, ali ovdje, u toj kući punoj porculanskih figurica i starih fotografija s moreta na Jadranu, osjećala sam se kao strankinja.
Jednog dana, dok smo Dario i ja sjedili na klupi pored Drave, skupila sam hrabrost: “Dario, misliš li ti da ćemo ikad biti dovoljno dobri za tvoje roditelje?” Pogledao me tužno: “Ne znam, Lejla. Ponekad mislim da oni nikad neće prihvatiti nikoga tko nije ‘njihov’.”
Počeli smo se svađati češće. On bi branio svoju porodicu: “Oni su takvi jer su prošli rat, jer su izgubili mnogo!” Ja bih plakala: “I moji su prošli rat! I moji su izgubili! Zar to nije dovoljno?”
Jedne subote odlučila sam otići kod njih sama, bez Darija. Pokucala sam na vrata, Marija mi je otvorila s iznenađenjem. “Mogu li ući?” pitala sam drhtavim glasom.
Sjele smo u kuhinju. “Gospođo Marija,” počela sam, “znam da nisam ono što ste zamišljali za svog sina. Ali volim ga iskreno. I želim biti dio ove porodice. Molim vas, recite mi što mogu učiniti da me prihvatite?”
Pogledala me dugo, oči su joj bile tvrde kao kamen. “Lejla… nije stvar u tebi. Stvar je u svemu što nosiš sa sobom. Tvoje ime, tvoja prošlost… Bojim se za svog sina. Bojim se da će patiti.” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči.
“Ali zar nije ljubav važnija od svega toga?” pitala sam tiho.
Marija je slegnula ramenima: “Možda vama mladima jest. Nama starijima… teško je zaboraviti prošlost.”
Izašla sam iz kuće slomljena. Dario me čekao ispred zgrade. Vidio je moje suze i zagrlio me bez riječi.
Prolazili su mjeseci. Pritisak je rastao – moji roditelji su me pitali kad će upoznati Darija, njegovi su ga nagovarali da pronađe ‘pravu curu’. Počela sam gubiti sebe u toj borbi za prihvaćanje.
Jedne večeri u stanu u Zagrebu, dok smo sjedili uz prozor i gledali kišu kako pada po asfaltu, rekla sam: “Dario… možda mi jednostavno nismo dovoljno jaki za ovo.” On me pogledao očima punim tuge: “Lejla… volim te. Ali ne znam koliko još mogu izdržati između dvije vatre.”
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što smo prošli – o svim ružnim riječima koje sam čula samo zato što dolazim s druge strane granice; o svim pokušajima da budem ‘njihova’, a nikad nisam bila dovoljno dobra.
Na kraju smo se rastali – ne zato što nismo voljeli jedno drugo, nego zato što nismo mogli pobijediti zidove koje su drugi podigli između nas.
Danas često razmišljam: Je li ljubav dovoljna kad društvo ne želi da uspijete? Koliko još generacija mora proći prije nego što prestanemo brojati krvna zrnca i gledati rodne listove umjesto srca?