Kad je Ivan otišao po kruh i nestao: Istina koja mi je slomila srce
“Gdje si, Ivane?” prošaptala sam, zureći u praznu stolicu za kuhinjskim stolom. Sat je otkucavao ponoć, a kruh na stolu bio je star dva dana. Tog jutra, prije sedam godina, Ivan je navukao jaknu, poljubio me u čelo i rekao: “Vratit ću se brzo, samo da kupim kruh kod Pere.” Nikada se nije vratio.
Prvih nekoliko dana bila sam uvjerena da će se pojaviti na vratima, možda s osmijehom i nekim glupim izgovorom. Ali dani su prolazili, a ja sam ostajala sama s našom kćeri Lanom i njegovom majkom Marijom, koja je šutjela više nego inače. Policija je došla, ispitala me, pretražila Ivanove stvari, ali ništa nisu pronašli. “Možda je imao dugove? Možda je imao ljubavnicu?” šaptale su susjede dok su vješale veš na dvorištu.
Lana je tada imala samo pet godina. Svaku večer bi me pitala: “Mama, kad će tata doći?” Nisam znala što da joj kažem. Počela sam raditi dva posla – čistila sam kod doktorice Ane i prodavala kolače na pijaci. Marija je čuvala Lanu, ali nikada nije progovorila o Ivanu. Samo bi sjedila uz prozor i gledala prema cesti.
Godine su prolazile. Ljudi su prestali pitati za Ivana, ali ja nisam mogla prestati tražiti odgovore. Jedne večeri, dok sam slagala Ivanove stare papire, pronašla sam pismo bez omotnice. Prepoznala sam rukopis – bio je to Ivanov prijatelj iz djetinjstva, Dario. U pismu je pisalo: “Znaš da ne možeš pobjeći od svega. Ako odeš, povrijedit ćeš ih više nego što misliš.” Ruke su mi zadrhtale. Što je to značilo? Odmah sam nazvala Darija.
“Ne znam ništa, Jasmina,” rekao je Dario tiho. “Ivan je bio pod stresom zbog posla… Znaš kako je u brodogradilištu, stalno otkazi, prijetnje… Možda mu je bilo previše.”
Ali nisam mu vjerovala. Te noći nisam spavala. Počela sam ispitivati Ivana iznova u mislima – njegove zadnje riječi, pogled koji mi je uputio prije nego što je otišao. Je li bilo nešto što nisam vidjela?
Jednog dana, dok sam čistila kod doktorice Ane, naišla sam na staru fotografiju iz školskih dana na kojoj su bili Ivan i njegova sestra Mirjana. Sjetila sam se da Mirjana živi u Sarajevu i odlučila joj pisati preko Facebooka. Odgovorila mi je nakon nekoliko dana: “Jasmina, moramo razgovarati uživo. Dolazim u Split za vikend.”
Sastale smo se u malom kafiću blizu rive. Mirjana je izgledala iscrpljeno. “Jasmina, moram ti reći istinu. Ivan nije nestao slučajno. Zvao me večer prije nego što je otišao. Rekao mi je da više ne može živjeti ovako – da ga guši život ovdje, da ima osjećaj da nikada neće biti dovoljno dobar ni za tebe ni za Lanu ni za sebe…”
“Zašto mi to nisi rekla ranije?” pitala sam kroz suze.
“Nisam smjela… obećala sam mu. Rekao mi je da će ti pisati kad bude spreman.” Mirjana me pogledala s tugom u očima. “Ali nikada nije pisao ni meni više… Samo znam da je otišao autobusom prema Zagrebu.”
Vratila sam se kući slomljena. Marija me dočekala na vratima i prvi put nakon sedam godina progovorila o Ivanu: “Znaš li ti koliko ga je boljelo što nije mogao pružiti više? Koliko ga je boljelo što si ti morala raditi dva posla? On nije bio loš čovjek… Samo slab.”
Te noći Lana me zagrlila i rekla: “Mama, sanjala sam tatu. Rekao mi je da nas voli.” Nisam znala što da joj kažem pa sam samo plakala.
Dani su prolazili, ali sada sam znala istinu – Ivan nije nestao zbog nesreće ili zločina; nestao je jer nije mogao podnijeti teret vlastite nemoći i srama. Otišao je jer nije znao kako biti otac i muž u zemlji gdje se od muškarca očekuje snaga i sigurnost, a on to više nije mogao pružiti.
Ljudi su nastavili šaptati iza mojih leđa: “Jadna Jasmina, muž joj pobjegao…” Ali sada mi više nije bilo važno što govore. Naučila sam živjeti bez odgovora na sva pitanja.
Ponekad se pitam – koliko nas živi s tajnama koje nas razaraju iznutra? Koliko nas šuti iz srama ili straha? I što bi bilo da smo imali hrabrosti reći istinu prije nego što postane prekasno?