„Treba mi zraka, mama!” – Priča o domu koji nikad nisam imala

„Treba mi zraka, mama! Gušim se!” viknula sam, tresući se od bijesa i straha, dok su mi suze klizile niz obraze. Mama je stajala nasred dnevnog boravka, ruku prekriženih na prsima, s onim poznatim pogledom razočaranja. „Ne razumijem te, Ana. Sve ti dajem. Samo želim najbolje za tebe.”

Bila je subota navečer, a ja sam imala 23 godine i još uvijek živjela u našem malom stanu na Trešnjevci. Vanjski svijet me doživljavao kao uzornu studenticu prava, uvijek urednu, pristojnu, s osmijehom na licu. Ali iza tih vrata bila sam samo dijete koje se boji pogriješiti. Mama je bila sve što sam imala – otac nas je napustio kad sam imala šest godina. Odrasla sam uz njezine žrtve, njezine neprospavane noći i stalno ponavljanje: „Ana, ti si moje sve. Ne smiješ mi slomiti srce.”

Nisam znala gdje završava njezina briga, a gdje počinje kontrola. Svaki moj izlazak bio je popraćen pitanjima: „S kim ideš? Kada se vraćaš? Jesi li sigurna da ti je to prijateljica?” Ocjene su morale biti savršene, odjeća besprijekorna, a ja – nevidljiva za probleme. Kad sam prvi put dobila četvorku iz ustavnog prava, mama je tri dana šutjela sa mnom. „Znaš li koliko sam se ja žrtvovala za tebe?”

Te večeri kad sam viknula na nju, nešto se slomilo u meni. Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu, a ruke mi drhte. „Ne mogu više! Ne mogu disati ovdje!”

Mama je samo tiho sjela na kauč i okrenula glavu prema prozoru. „Ako ti je tako loše sa mnom, idi. Ali nemoj misliti da će ti itko drugi dati više ljubavi.”

Te noći nisam spavala. Sjedila sam na krevetu i gledala stare slike – ja s pletenicama, ona mlada i nasmijana, tata negdje u pozadini. Sjetila sam se kako mi je jednom rekla: „Samo ti i ja protiv svijeta.” Ali ja više nisam htjela biti protiv svijeta – htjela sam biti dio njega.

Sljedećih dana atmosfera u stanu bila je ledena. Mama je šutjela, ja sam izbjegavala kuhinju kad je ona tamo. Prijateljica Ivana me zvala na kavu: „Ana, dođi kod mene, trebaš malo mira.” Sjela sam kod nje u sobu i prvi put izgovorila naglas: „Ne znam tko sam kad nisam njezina kćerka.” Ivana me zagrlila: „Možda je vrijeme da to otkriješ.”

Počela sam tražiti posao – bilo što da mogu otići iz stana. Prvi intervju bio je u jednom odvjetničkom uredu na Zrinjevcu. Ruke su mi se znojile dok sam čekala red. Kad su me pitali zašto želim raditi baš kod njih, iz mene je izletjelo: „Želim naučiti biti odgovorna sama za sebe.”

Dobila sam posao pripravnice i unajmila malu sobu u studentskom domu na Savi. Kad sam mami rekla da odlazim, samo je kratko rekla: „Radi što hoćeš.” Nisam znala boli li me više njezina hladnoća ili vlastita krivnja.

Prvi tjedni izvan doma bili su kaos – nisam znala kuhati ništa osim jaja na oko, prala sam rublje na pogrešnoj temperaturi pa su mi omiljene traperice postale ružičaste. Ali osjećala sam nešto novo – slobodu.

Jedne večeri nazvala me sestrična Mirela iz Mostara: „Ana, čujem da si otišla od kuće. Znaš li koliko je tvojoj mami teško?” Osjetila sam val krivnje: „Znam… ali meni je bilo još teže.”

Mama mi nije slala poruke tjednima. Praznici su dolazili, a ja sam gledala druge studente kako odlaze kući s koferima punim poklona. Ja sam ostajala u praznoj sobi, pitajući se jesam li pogriješila.

Jednog dana dobila sam poruku: „Ana, možeš li doći doma? Treba mi pomoć oko papirologije.” Srce mi je poskočilo i odmah stislo – nije napisala ni ‘molim’ ni ‘nedostaješ mi’.

Došla sam kući s knedlom u grlu. Mama je sjedila za stolom s hrpom papira ispred sebe. Pogledala me preko naočala: „Kako si?”

„Dobro… Učim kuhati.”

Nasmiješila se prvi put nakon dugo vremena: „Znaš li da si kao mala uvijek htjela sama miješati juhu?”

Sjele smo zajedno i počele slagati papire. Tišina više nije bila tako teška. Kad sam odlazila, mama me zagrlila – nespretno, ali iskreno.

Prošlo je nekoliko mjeseci dok nismo ponovno pronašle ritam razgovora. Više nije bilo svakodnevnih poziva ni pitanja gdje sam i s kim. Povremeno bi poslala poruku: „Jesi li jela?” ili „Sretno na ispitu!”

Jedne nedjelje došla sam kod nje na ručak. Sjela sam za stol i gledala kako reže kruh. „Mama… Jesi li ikad poželjela biti nešto drugo osim majke?”

Zastala je s nožem u ruci i pogledala kroz prozor: „Nisam imala vremena razmišljati o tome.”

Tada sam shvatila – ona nije znala drugačije voljeti.

Danas živim sama u malom stanu na Jarunu. Imam posao koji volim i prijatelje koji me prihvaćaju takvu kakva jesam. Mama i ja još uvijek učimo razgovarati bez zamjeranja i šutnje.

Ponekad se pitam – koliko nas ima koje gradimo domove iz temelja koje nikad nismo imale? I može li se ikada zaista pobjeći od onoga što nas je oblikovalo?