Kad ti netko ukrade san: Priča o izgubljenoj prilici i obiteljskim ranama
“Ne, ne, ne možeš mi to napraviti!” – vrištala sam u sebi dok sam zurila u ekran mobitela. Glas šefice, hladan kao sarajevska zima, odzvanjao mi je u ušima: “Magda, žao mi je, ali odlučili smo dati poziciju voditeljice projekta Lejli. Ti si nam i dalje izuzetno važna, ali…” Nisam ni čula kraj rečenice. U tom trenutku, sve što sam gradila posljednje tri godine – svi prekovremeni sati, svi vikendi provedeni s laptopom umjesto s prijateljima na Jarunu ili na kafi s mamom u Mostaru – nestali su kao da ih nikad nije ni bilo.
Sjedila sam u sterilnoj zagrebačkoj kancelariji, okružena kolegama koji su šaptali iza monitora. Lejla je prolazila hodnikom s onim svojim samouvjerenim osmijehom. “Čestitam!” – dobacila joj je Ivana iz računovodstva. Lejla je klimnula glavom, a ja sam osjetila kako mi se srce steže. Nisam joj mogla zamjeriti što je ambiciozna, ali nisam mogla podnijeti što je baš ona dobila ono što sam ja sanjala.
U glavi mi se vrtjela scena od prošlog tjedna: sjedile smo zajedno na ručku, ona me pitala za savjet oko prezentacije. “Magda, ti si uvijek tako organizirana, možeš li mi pomoći složiti strukturu?” Pomogla sam joj, naravno. Nisam ni slutila da će upravo ta prezentacija biti presudna za njezinu promociju.
Nakon posla sam sjela u tramvaj broj 6 prema Trešnjevci. Ruke su mi drhtale dok sam tipkala poruku bratu: “Ne pitaj ništa, danas nije moj dan.” On je odgovorio odmah: “Ajde dođi kod mene na ćevape, bit će ti bolje.” Nisam imala snage ni za to. Samo sam željela nestati.
Kod kuće me dočekala mama. “Jesi li gladna?” pitala je s vrata, ali čim me pogledala znala je da nešto nije u redu. Sjela sam za stol, gledala u tanjur i šutjela. “Opet posao?” pitala je tiho. Samo sam klimnula glavom.
“Znaš, Magda, tvoj otac bi bio ponosan na tebe. Ali ne smiješ dopustiti da te ovo slomi. Svi smo mi gubili bitke…”
Nisam mogla slušati te utješne fraze. “Mama, nije to samo posao! To je bio moj san! Sve sam dala za to!”
Pogledala me tužno i prešla rukom preko moje kose. “Znam, dijete moje. Ali život ti ne duguje ništa. Moraš se sama izboriti za svoje mjesto pod suncem.”
Te noći nisam mogla zaspati. U glavi su mi odzvanjale riječi šefice i mame. Sjetila sam se djetinjstva u Mostaru, kako sam uvijek bila ta koja pomaže drugima – bratu s matematikom, susjedi s kupovinom, prijateljici s ljubavnim problemima. Uvijek dobra, uvijek pouzdana Magda. A sad? Sad sam bila samo još jedna prevarena idealistkinja.
Sljedećeg jutra nisam imala snage ustati iz kreveta. Gledala sam kroz prozor kako kiša pada po sivim krovovima Zagreba i pitala se ima li smisla boriti se dalje. Telefon je zazvonio – bila je to Lejla.
“Magda, možemo popričati? Znam da ti nije lako… Zaslužila si ovo jednako kao i ja.”
Nisam znala što da kažem. “Lejla, nije do tebe… Samo… Ne mogu sad pričati.” Prekinula sam poziv i otišla pod tuš. Suze su mi se miješale s toplom vodom.
Tog dana nisam otišla na posao. Lagala sam da imam temperaturu. Mama me gledala zabrinuto dok sam sjedila na kauču i buljila u TV bez zvuka.
Popodne je došao brat Dario. Sjeo je pored mene i rekao: “Znaš li koliko si daleko dogurala? Sjećaš se kad si došla ovdje bez ikoga? Sjećaš se kako si radila dva posla dok nisi završila faks? Nemoj dopustiti da te jedna nepravda slomi.” Pogledala sam ga kroz suze: “Ali što ako nikad ne dobijem drugu priliku? Što ako nisam dovoljno dobra?”
Dario me zagrlio: “Magda, nisi ti problem. Problem je što uvijek misliš da moraš biti savršena da bi zaslužila nešto dobro. Ponekad moraš biti sebična i boriti se za sebe.”
Te večeri dugo sam razmišljala o njegovim riječima. Sjetila sam se svih onih trenutaka kad sam šutjela dok su drugi uzimali zasluge za moj rad – kad je kolegica Ana preuzela moj projekt jer sam bila previše skromna da kažem istinu; kad me bivši dečko ostavio jer mu nisam bila dovoljno ambiciozna; kad sam roditeljima prešutjela koliko mi je teško jer nisam htjela da brinu.
Sljedećih dana pokušavala sam pronaći smisao u svakodnevnim sitnicama – mirisu kave ujutro, smijehu djece ispod prozora, razgovoru s mamom o starim vremenima u Bosni. Ali svaki put kad bih prošla pored Lejline kancelarije ili čula njezin glas na sastanku, srce bi mi preskočilo od boli.
Jednog petka nakon posla skupila sam hrabrost i otišla do šefice Sanje. “Sanja, mogu li vas zamoliti za iskren razgovor?” Pogledala me iznenađeno: “Naravno, Magda, reci.” Duboko sam udahnula: “Znam da ste dali priliku Lejli i poštujem vašu odluku. Ali želim znati što mogu napraviti da sljedeći put budem prva na listi? Gdje sam pogriješila?”
Sanja me gledala nekoliko sekundi u tišini pa rekla: “Magda, tvoj rad nije upitan. Ali ponekad moraš glasnije reći što želiš i pokazati više inicijative pred svima. Lejla je bila uporna i jasno pokazala ambiciju pred cijelim timom.”
Izašla sam iz njezinog ureda s osjećajem gorčine ali i olakšanja – barem sad znam na čemu sam.
Te večeri sjela sam s mamom na balkon i gledale smo svjetla grada. “Mama, misliš li da vrijedi boriti se za svoje snove kad ti ih netko drugi ukrade pred nosom? Ili treba jednostavno pustiti i krenuti dalje?”
Možda ste i vi nekad bili na mom mjestu – što biste vi napravili? Je li vrijedno boriti se dalje ili treba naučiti pustiti?