Iznajmili smo kuću muževom bratu: Kako nas je obitelj skoro uništila
“Znaš li ti koliko si nas ponizio pred cijelom obitelji?” vikao je Ivan dok je lupao vratima dnevne sobe. Stajala sam ukočeno, držeći šalicu kave koja mi se tresla u ruci. Srce mi je udaralo kao ludo, a u glavi mi je odzvanjalo ono što sam čula od njegove majke samo sat ranije: “Nisi ti nikad bila za našu obitelj, Jasmina. Nikad.”
Sve je počelo prije dvije godine, kad smo odlučili iznajmiti našu staru kuću u predgrađu Sarajevske ceste Ivanovom mlađem bratu, Dini. Tada mi se činilo da radimo pravu stvar. Dino je ostao bez posla, njegova supruga Mirela bila je trudna, a stan u kojem su živjeli bio je premalen i vlažan. Ivan me pogledao onim svojim blagim očima i rekao: “Jasmina, to je moj brat. Ne možemo ga pustiti na ulicu.”
Pristala sam, iako sam imala loš osjećaj. Dogovorili smo minimalnu najamninu, samo da pokrijemo režije i sitne popravke. Dino je obećao da će sve održavati uredno i plaćati na vrijeme. Prvih nekoliko mjeseci sve je bilo u redu. Čak smo zajedno slavili rođenje njihove kćeri Lejle, donijeli im kolače i pelene, osjećala sam se korisno i ponosno.
Ali onda su počeli problemi. Prvo su kasnili s najamninom. “Znaš kako je, Jasmina, Mirela još nije našla posao, a meni kasni isplata iz firme,” govorio bi Dino svaki put kad bih ga podsjetila. Ivan bi me molio da budem strpljiva: “To je moj brat, proći će ih kriza.”
Mjeseci su prolazili, dug se gomilao. Jednog dana sam otišla do kuće po poštu i zatekla nered kakav nisam mogla zamisliti – zidovi su bili prljavi, dvorište zaraslo u korov, a kroz prozor sam vidjela kako Lejla puže po podu prekrivenom mrvicama i igračkama. Suze su mi navrle na oči od bijesa i tuge.
“Ivan, ovo više nema smisla! Uništavaju nam kuću!” vikala sam te večeri dok su djeca spavala. On je šutio, gledao u pod. “Ne mogu ga izbaciti, Jasmina. To je moj brat.”
Nakon toga više ništa nije bilo isto. Svaki razgovor s Dinom završavao bi svađom. Kad bih ga pitala za novac ili popravke, on bi me optužio da sam pohlepna i hladna: “Samo ti misliš na sebe! Mi smo obitelj!” Mirela me izbjegavala, a Ivanova majka me počela ogovarati po selu: “Jasmina tjera Dinu iz kuće! Sramota!”
Jednog dana stiglo nam je pismo iz banke – Dino nije plaćao režije mjesecima i dug je narastao do prijetnje isključenjem struje i vode. Ivan je bio slomljen: “Ne mogu vjerovati da mi brat ovo radi…”
Pokušali smo razgovarati s Dinom još jednom. Sjeli smo za stol u kuhinji naše stare kuće. Dino je bio hladan, gledao me ispod oka:
“Ako vas toliko smetamo, recite odmah pa ćemo otići na ulicu!”
“Dino, samo želimo da platiš ono što si obećao i da održavaš kuću kako treba,” rekla sam tiho.
Mirela je prasnula: “Ti si uvijek bila protiv nas! Nikad nas nisi prihvatila!”
Ivan je izgubio živce: “Dosta! Ovo nije fer ni prema Jasmini ni prema meni!”
Te večeri Dino i Mirela su pokupili stvari i otišli kod njezinih roditelja. Ostala sam sjediti u praznoj kući koja više nije mirisala na dom nego na vlagu i gorčinu.
Sljedećih tjedana Ivan nije razgovarao sa mnom. Njegova majka me ignorirala na ulici, a susjedi su šaptali iza leđa. Djeca su osjećala napetost i pitala me zašto tata više ne dolazi na večeru.
Jedne noći Ivan se vratio kasno s posla, sjeo kraj mene na kauč i tiho rekao:
“Izgubio sam brata zbog svega ovoga… Jesmo li pogriješili?”
Nisam znala što reći. U meni se miješala tuga zbog slomljene obitelji i bijes što sam uvijek ja ta koja mora biti razumna i jaka.
Danas, godinu dana kasnije, kuća još uvijek stoji prazna. S Ivanom smo polako obnovili odnos, ali rana ostaje. Dino nam se ne javlja, a njegova majka još uvijek ne želi čuti za mene.
Ponekad sjedim na terasi te kuće i pitam se: Je li vrijedilo riskirati mir zbog obitelji? Jesam li ja kriva što sam željela pravdu ili su drugi iskoristili našu dobrotu? Može li obitelj preživjeti kad povjerenje jednom pukne?
Što vi mislite – vrijedi li žrtvovati vlastiti mir zbog obitelji ili postoje granice koje se ne smiju prelaziti?