Između dva doma: Kad svekrva kroji našu sudbinu
“Ne mogu više, Dario!” viknula sam, tresući se od bijesa dok sam stajala nasred naše male kuhinje u Osijeku. “Tvoja majka ne živi s nama, ali svaki naš korak vodi ona! Zar ne vidiš da gubimo sebe?”
Dario je šutio, gledao kroz prozor kao da će mu pogled na kišni vrt dati odgovore koje meni nije mogao dati. “Ivana, znaš da je mama sama u Sarajevu. Njen dom je star, treba joj pomoć…”
“A što je s našim domom? Što je s mojim roditeljima, sjećanjima, snovima? Zar sam ja manje važna?” glas mi je zadrhtao. Osjetila sam kako mi suze naviru, ali nisam htjela plakati pred njim. Ne još jednom.
Sve je počelo prije dvije godine, kad smo dobili ključeve stare kuće mojih roditelja u selu kraj Osijeka. Bila je to ruševina, ali za mene puna uspomena: miris bakinog kruha, zvuk djedove harmonike, ljetne večeri pod orahom. Sanjala sam kako ćemo Dario i ja obnoviti tu kuću, stvoriti svoj dom, možda jednog dana tu odgajati djecu.
Ali Dario je imao drugačije planove. Ili bolje rečeno – njegova majka, gospođa Senada iz Sarajeva. Čim je čula za našu kuću, odmah je počela s pričama o svojoj staroj kući na Grbavici: “Dario, sine, tvoja kuća je ovdje. Šta ćeš ti u toj šumi kod Osijeka? Ovdje imaš sve – grad, ljude, mene!” Svaki razgovor završavao je istim rečenicama. I svaki put sam osjećala kako mi tlo pod nogama nestaje.
Prvi put sam osjetila pravu izdaju kad je Dario bez mog znanja uplatio prvu ratu za renovaciju njezine kupaonice. “Mama nema nikoga osim mene,” pravdao se. “To je samo privremeno, Ivana. Našoj kući ćemo se posvetiti kad ovo završimo.” Ali mjeseci su prolazili, a svaki naš vikend bio je rezerviran za Sarajevo – popravci, kupovina materijala, dogovori s majstorima. Moja kuća je propadala, a ja sam propadala s njom.
Moja mama me gledala tužno svaki put kad bih došla sama u selo. “Znaš, dijete moje, nije lako biti žena između dva doma,” šapnula mi je jednom dok smo pile kavu pod orahom. “Ali moraš znati što ti je važnije – tvoj mir ili tuđi zahtjevi.”
Počela sam se povlačiti u sebe. Noći sam provodila budna, razmišljajući o svemu što gubim. Dario je bio sve udaljeniji – ili na telefonu s majkom ili na putu za Sarajevo. Naše zajedničke večere pretvorile su se u tišinu i kratke rečenice.
Jedne večeri, kad sam već bila na rubu snaga, zazvonio mi je mobitel. Bila je to Senada. “Ivana, draga, znaš da te volim kao kćerku. Ali Dario je moj jedini sin. Ne mogu sama. Ti si mlada, imaš vremena za svoje snove.”
Nisam znala što da odgovorim. Osjetila sam kako mi srce puca na pola – između želje da budem dobra snaha i potrebe da budem svoja žena.
Sljedećih mjeseci situacija se samo pogoršavala. Dario je sve češće ostajao u Sarajevu po nekoliko dana. Počela sam osjećati da više nisam dio njegove obitelji – kao da sam postala gost u vlastitom životu.
Jednog dana došla sam u selo i zatekla moju staru kuću s urušenim krovom nakon oluje. Sjela sam na prag i plakala kao dijete. Susjeda Mara me zagrlila: “Ivana, ne daj da ti uzmu ono što voliš. Kuća nije samo zidovi – to si ti.” Te riječi su mi dale snagu.
Te večeri sam odlučila razgovarati s Dariom otvoreno, bez straha od svađe ili suza.
“Dario,” rekla sam tiho dok smo sjedili za stolom, “moram znati gdje smo mi u svemu ovome. Jesmo li mi još uvijek tim ili si ti već odabrao svoju stranu?”
Pogledao me prvi put nakon dugo vremena s iskrom tuge u očima. “Ne znam više… Razapet sam između tebe i mame. Ne želim izgubiti ni jednu od vas.”
“Ali gubiš mene,” odgovorila sam slomljeno. “Ili ćemo zajedno graditi naš dom ili ću ja graditi svoj bez tebe.”
Tišina koja je uslijedila bila je teža od svih naših svađa.
Nakon tog razgovora Dario je prvi put pristao doći sa mnom u selo i zajedno smo počeli čistiti dvorište. Nije bilo lako – svaki njegov poziv majci bio je podsjetnik na našu borbu. Ali polako smo počeli vraćati dio onog što smo izgubili.
I danas se pitam: Je li moguće biti odan svojoj obitelji i sebi istovremeno? Koliko daleko treba ići zbog tuđih očekivanja prije nego što zauvijek izgubimo ono što nas čini sretnima?