Kad se povjerenje slomi: Noć kad je sve nestalo
“Ne ulazi još!” viknula je svekrva Jasna kroz suze, držeći se za kvaku kao da joj život ovisi o tome. Kiša mi je natapala kosu, a srce mi je tuklo kao ludo. “Što se dogodilo? Zašto plačeš?” pitala sam, pokušavajući joj pogledati u oči, ali ona ih je uporno skrivala. “Sve je nestalo, Alma… Ona… ona nas je opljačkala!”
U tom trenutku nisam znala na koga misli. Ali kad sam ušla u stan i vidjela razbacane ladice, prazne police i otvorene ormare, sve mi je postalo jasno. Ljubavnica mog muža, ona ista žena za koju sam godinama sumnjala da postoji, sada je uzela i ono malo što nam je ostalo. Novac iz štednje, zlatni lančić koji mi je mama ostavila, čak i slike s vjenčanja. Sve.
Svekrva je sjela na pod i jecala. “Rekla mi je da će ti on sve objasniti… Ja nisam znala što da radim!”
U meni se miješala ljutnja i nevjerica. “Gdje je Dario?” upitala sam, ali odgovor nisam ni očekivala. Zvala sam ga, ali mobitel mu je bio isključen. U tom trenutku, osjećala sam se kao da stojim na rubu litice. Sve što sam godinama gradila – brak, dom, povjerenje – nestalo je u jednoj noći.
Sutradan su došli policajci. Svekrva je drhtala dok im je objašnjavala što se dogodilo. Ja sam sjedila za stolom i gledala u prazno. Susjeda Ružica je došla s toplim čajem i šaptom pitala: “Jesi li dobro, Alma?” Nisam znala što da odgovorim. Kako reći nekome da ti je život nestao kroz ključanicu?
Dario se nije javljao danima. Svaki put kad bi zazvonio telefon, srce bi mi preskočilo od straha i nade. Kad se napokon pojavio na vratima, izgledao je kao stranac – neobrijan, umoran, s pogledom koji nije mogao podnijeti moj.
“Alma… žao mi je. Nisam znao da će otići tako daleko,” promucao je.
“Nisi znao? Dario, ona nam je uzela sve! Kako si mogao dopustiti da nas uništi?”
Pogledao me kao dijete koje ne zna što je napravilo krivo. “Mislio sam da će sve ostati između nas… Nisam htio da ti saznaš. Ona me ucjenjivala… prijetila mi je da će reći sve ako joj ne dam novac. Nisam imao izbora.”
“Uvijek imaš izbora! Mogao si biti iskren! Mogao si misliti na mene, na svoju majku!”
Svekrva je šutjela u kutu sobe, stisnutih usana i crvenih očiju. Osjećala sam kako se zidovi stana skupljaju oko mene. Nije bilo zraka.
Narednih dana ljudi su šaptali po zgradi. “Jesi čula za Darija? Kažu da ga je žena ostavila…” “Ma nije ni čudo, s onom njegovom…” Djeca su me gledala ispod oka dok sam išla po kruh u pekaru. Osjećala sam se kao izopćenik u vlastitom gradu.
Jedne večeri, sjela sam s Jasnom za kuhinjski stol. “Znaš, Alma,” rekla je tiho, “i ja sam znala da nešto nije u redu. Ali nisam htjela vjerovati… Dario mi je sve što imam.”
Pogledala sam tu ženu koja me često nervirala svojim savjetima i prigovorima, ali sada smo bile iste – dvije izdane žene pod istim krovom.
“Što ćemo sad?” pitala sam.
“Ne znam,” odgovorila je iskreno. “Ali znam da moramo izdržati. Zbog sebe.”
Počela sam tražiti posao jer više nisam mogla računati na Darija. Prijavljivala sam se svuda – trgovina, kafić, čak i čišćenje stubišta. Nije me bilo sramota; sramota me bilo što sam vjerovala čovjeku koji me izdao.
Jednog dana nazvala me prijateljica Mirela iz Sarajeva: “Alma, dođi kod mene na par dana. Promijenit će ti okolina.”
Otišla sam bez puno razmišljanja. U Sarajevu sam prvi put nakon dugo vremena osjetila miris kave bez gorčine u grlu. Mirela me slušala satima dok sam pričala o svemu – o Dariju, o izdaji, o tome kako ne znam tko sam više.
“Znaš šta,” rekla mi je jednom dok smo šetale Baščaršijom, “nije tvoj kraj ovo. Ti si preživjela rat, preživjet ćeš i ovo.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi kad sam se vratila kući. Jasna me dočekala s osmijehom i toplom juhom.
“Našla sam posao,” rekla sam joj tiho.
“Znaš li koliko sam ponosna na tebe?” upitala me kroz suze.
Dario se više nije vraćao kući. Povremeno bi poslao poruku Jasni ili pitao za sina kojeg smo dobili prije pet godina – malog Ivana koji još nije shvaćao zašto tata više ne dolazi navečer.
Jedne noći Ivan me pitao: “Mama, hoće li tata opet doći?”
Stisnula sam ga uz sebe i šapnula: “Ne znam, ljubavi… Ali mama će uvijek biti tu.”
Naučila sam živjeti s prazninom koju su ostavili Dario i njegova ljubavnica. Naučila sam cijeniti male stvari – miris svježe pečenog kruha, osmijeh Jasne kad joj donesem cvijeće s tržnice, zagrljaj sina prije spavanja.
Ali povjerenje… Povjerenje više nikad nije bilo isto.
Ponekad se pitam: Može li se srce ikada potpuno oporaviti od izdaje? Ili zauvijek ostaneš oprezan, čekajući novu oluju?
Što vi mislite – može li se povjerenje obnoviti ili jednom slomljeno zauvijek ostaje ranjeno?