Porod koji mi je slomio srce: Kada me muž povrijedio umjesto da me podrži

“Jesi li stvarno toliko slaba, Ivana? Svi rađaju, pa nisu od toga napravili dramu!” riječi su koje su mi odzvanjale u glavi dok sam ležala na hladnom bolničkom krevetu, znojna, iscrpljena i sama među bijelim zidovima. Gledala sam u plafon, pokušavajući se ne rasplakati pred sestrom koja je tiho mijenjala posteljinu. Moj muž, Tomislav, stajao je pored kreveta s rukama prekriženim na prsima, lice mu je bilo tvrdo, a pogled leden. Nikada nisam mislila da će baš on biti taj koji će me povrijediti u najranjivijem trenutku mog života.

Sve je počelo nekoliko sati ranije, kada su mi počeli trudovi. Tomislav je bio nervozan, stalno je gledao na sat i gunđao kako će zakasniti na posao. “Ivana, hajde požuri, ne mogu cijeli dan biti ovdje!” rekao je dok smo ulazili u bolnicu. Nisam imala snage ni da mu odgovorim. Samo sam željela da sve prođe što prije, da zagrlim našeg sina i osjetim onu sreću o kojoj svi pričaju.

Ali sreća nije došla. Umjesto nje, došla je bol – fizička i ona druga, dublja, koja para dušu. Dok sam se borila s kontrakcijama, Tomislav je sjedio na stolici i tipkao po mobitelu. Povremeno bi podigao pogled i dobacio: “Nemoj sad vrištati, svi te čuju!” ili “Zar ne možeš biti malo hrabrija?” Sestre su me tješile, ali njihova nježnost nije mogla nadomjestiti prazninu koju sam osjećala zbog njegove hladnoće.

Kad je napokon došao trenutak poroda, bila sam iscrpljena do krajnjih granica. Sjećam se kako sam ga pogledala tražeći podršku, ali on je samo slegnuo ramenima. “Ajde, Ivana, izdrži još malo. Nisi prva ni zadnja,” rekao je bez trunke suosjećanja. U tom trenutku sam shvatila – ostala sam sama.

Naš sin, Filip, rodio se zdrav i snažan. Svi su mi čestitali osim njega. Tomislav je samo kratko pogledao bebu i rekao: “Dobro je da je sve prošlo kako treba. Sad mogu na posao.” Otišao je bez poljupca, bez zagrljaja, bez riječi podrške. Ostala sam ležati u bolničkoj sobi s osjećajem da mi se cijeli svijet srušio.

Prvih dana nakon poroda bila sam kao u magli. Mama mi je dolazila pomoći oko Filipa, a ja sam plakala svaku noć kad bi svi zaspali. Nisam imala snage ni za što osim za brigu o bebi. Tomislav se ponašao kao da se ništa nije dogodilo – dolazio bi kući kasno, izbjegavao razgovor i stalno bio nervozan. Kad bih pokušala pričati o onome što se dogodilo u bolnici, samo bi odmahnuo rukom: “Ne dramatiziraj! Svi imaju probleme.”

Jedne večeri, dok sam dojila Filipa i gledala kroz prozor u kišnu sarajevsku noć, osjetila sam kako mi se srce steže od tuge i bijesa. “Zašto baš ja? Zašto moj muž ne može biti kao drugi?” pitala sam samu sebe. Počela sam preispitivati sve – naš brak, svoje odluke, vlastitu vrijednost.

S vremenom su se stvari samo pogoršavale. Tomislav je postajao sve udaljeniji. Prijateljice su mi govorile da ga ostavim, ali nisam imala snage ni hrabrosti za tako veliki korak. Bojala sam se osude okoline, bojala sam se što će reći roditelji i susjedi u našem malom mjestu kod Mostara. “Brak je svetinja,” govorila bi mi baka Mara svaki put kad bih joj se požalila.

Jednog dana, dok sam presvlačila Filipa, naišla sam na poruku na Tomislavovom mobitelu. Pisala mu je neka žena – Jasmina iz firme – i pitala ga hoće li opet zajedno na kavu poslije posla. Srce mi je stalo. Nisam znala što da mislim ni kako da reagiram. Suze su mi same krenule niz lice.

Te večeri čekala sam ga budna. Kad je ušao u stan, pogledala sam ga ravno u oči: “Tomislave, moramo razgovarati.” On je samo sjeo za stol i upalio televizor. “Ne sad, umoran sam.” Nisam odustajala: “Znam za Jasminu. Znam da me varaš ili barem pokušavaš.” Pogledao me iznenađeno, ali nije ništa porekao. Samo je šutio.

Te noći nisam spavala ni minute. Razmišljala sam o svemu što smo prošli – o danima kad smo bili zaljubljeni studenti u Zagrebu, o obećanjima koja smo dali jedno drugome pred Bogom i ljudima. Gdje smo nestali? Gdje sam nestala ja?

Sljedećih dana bila sam tiha i povučena. Tomislav je primijetio promjenu i pokušao razgovarati sa mnom: “Ivana, što ti je?” Pogledala sam ga kroz suze: “Slomio si me kad si mi najviše trebao biti oslonac. Povrijedio si me više nego što možeš zamisliti.” Prvi put nakon dugo vremena vidjela sam tugu u njegovim očima.

Nakon tog razgovora počeli smo odlaziti kod bračnog savjetnika u Mostaru. Bilo je teško – puno suza, svađa i prebacivanja krivnje – ali polako smo počeli otvarati stare rane i učiti kako ponovno razgovarati jedno s drugim. Tomislav je priznao da nije znao kako se nositi s pritiskom i strahom od odgovornosti te da ga je posao potpuno iscrpio.

Nije bilo lako oprostiti mu, ali odlučila sam pokušati zbog Filipa – i zbog sebe. Naučila sam postaviti granice i reći što osjećam bez straha od osude ili odbacivanja. Počela sam više brinuti o sebi – upisala tečaj joge, izlazila s prijateljicama i ponovno pronašla dijelove sebe koje sam izgubila u godinama braka.

Danas naš brak nije savršen, ali više nisam ona ista Ivana koja šuti i trpi. Naučila sam da ljubav nije dovoljna ako nema poštovanja i podrške. I dalje se borimo s problemima kao svi drugi parovi, ali sada znam da vrijedim – kao žena, majka i osoba.

Ponekad se pitam: Koliko žena oko mene šuti o svojoj boli? Koliko nas još treba proći kroz isto da bismo naučile voljeti sebe?