Ne žuri, Ivana: Sreća neće pobjeći – Bijeg mladenke iz zagrljaja svekrvine kontrole
“Ivana, nisi dovoljno dobro prepeklа palačinke. Dario voli kad su tanke kao papir!” – glas gospođe Ankice odjeknuo je iz hodnika prije nego što sam stigla staviti tanjur na stol. Pogledala sam prema Dariu, još uvijek bunovnom, ali već spremnom da stane na majčinu stranu.
“Mama, pusti Ivanu, dobro su joj ispale,” promrmljao je, ali nisam mogla ne primijetiti kako mu pogled klizi prema palačinkama s blagim razočaranjem. U tom trenutku, dok sam stajala u svojoj pidžami s brašnom po rukama, osjetila sam kako mi se srce steže. Nisam bila sigurna jesam li više ljuta na Ankicu ili na sebe što dopuštam da me ovako tretiraju.
Prije samo godinu dana, mislila sam da sam pronašla ljubav svog života. Dario je bio pažljiv, nasmijan i uvijek spreman pomoći. No, čim smo se zaručili, sve se promijenilo. Njegova majka je preuzela organizaciju vjenčanja, odabrala restoran, cvijeće, pa čak i boju mojih cipela. “Ivana, ti si mlada, ne znaš još što je najbolje za vas. Ja imam iskustva,” govorila bi mi dok bi mi gurala kataloge pod nos.
Moja mama, Jasna, pokušavala me tješiti: “Draga, svekrve su takve. Samo pusti da prođe vjenčanje pa ćeš imati svoj mir.” Ali nisam bila sigurna. Svaki dan sam osjećala kako gubim dio sebe. Prijateljice su me zadirkivale: “Pa dobro, Ivana, zar si ti udala za Darija ili za njegovu mamu?” Smijale smo se na kavi u centru Zagreba, ali meni nije bilo do smijeha.
Jednog dana, dok sam sjedila s Darijom na klupi u Maksimiru, skupila sam hrabrost: “Dario, osjećaš li ti da tvoja mama previše utječe na nas?” Pogledao me zbunjeno: “Ma pusti mamu, ona samo želi najbolje. Tako je i tata šutio cijeli život pa mu ništa ne fali.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Je li to život koji želim? Da šutim i klimam glavom dok drugi odlučuju umjesto mene?
Pripreme za vjenčanje postajale su sve napetije. Ankica je svaki dan zvala s novim zahtjevima: “Ivana, moraš naučiti praviti sarmu po našem receptu! Ivana, ne možeš nositi tu frizuru! Ivana, nisi dovoljno nasmijana na probama!” Počela sam gubiti san. Čak mi je i kolegica Mirela primijetila podočnjake: “Jesi li dobro? Izgledaš kao da te netko cijedi svaki dan.”
Jedne večeri, nakon još jedne svađe oko rasporeda sjedenja na svadbi, sjela sam sama u kuhinji i pustila suze da teku. Mama je došla tiho i sjela kraj mene. “Ivana, nije kasno da razmisliš što želiš. Nije sramota reći – dosta je.”
Te noći nisam spavala. Prevrćala sam se po krevetu i razmišljala o svom životu. Sjetila sam se djetinjstva u Osijeku, mirisa bakinog kruha i smijeha na obiteljskim okupljanjima. Tada sam bila svoja – slobodna i sretna.
Sljedeće jutro probudila sam se s osjećajem olakšanja – donijela sam odluku. Pozvala sam Darija na kavu u naš omiljeni kafić kod Trga bana Jelačića.
“Dario,” počela sam tiho dok su tramvaji prolazili iza prozora, “ne mogu više ovako. Volim te, ali ne mogu živjeti pod stalnim pritiskom tvoje mame. Želim biti partnerica, a ne poslušna snaha.”
Gledao me šokirano: “Ivana, pa to je samo faza… Mama će se smiriti kad se vjenčamo.”
“Neće se smiriti,” prekinula sam ga odlučno. “Ovo nije život kakav želim. Ne želim izgubiti sebe zbog tuđih očekivanja.”
Dario je šutio dugo. Znao je da govorim istinu.
Nekoliko dana kasnije vratila sam zaručnički prsten Ankici osobno. Nije rekla ni riječ – samo me pogledala s mješavinom bijesa i nevjerice.
Vratila sam se kući mami i prvi put nakon dugo vremena osjetila mir.
Danas radim kao učiteljica u osnovnoj školi u Novom Zagrebu i svaki dan gledam djecu kako rastu slobodna i svoja. Ponekad sretnem Darija na tržnici; pozdravimo se pristojno i svatko ode svojim putem.
Pitam se često: Koliko nas živi tuđe živote iz straha od osude ili samoće? Zar nije hrabrije izabrati sebe nego pristati na život u kojem nestajemo polako? Što biste vi učinili na mom mjestu?