Nikad više pod istim krovom: Istina o mojoj svekrvi
“Ajla, hajde, pokupi stvari. Idemo kući. Nikad više neću kročiti ovamo!” – glas mog muža, Daria, odjekivao je kroz dnevni boravak pun napetosti i šutnje. Stajala sam pored stola, ruke su mi drhtale dok sam skupljala tanjure, a pogled mi je bježao od svekrve Mire koja je sjedila s druge strane stola, ukočenog lica i stisnutih usana.
Sve je počelo kao običan nedjeljni ručak kod Dariove porodice u Sarajevu. Miris sarme širio se kućom, a na stolu su bili kolači koje sam sama pravila – želeći ostaviti dobar dojam. Mislila sam da će ovaj put biti drugačije, da će me napokon prihvatiti kao dio porodice. Ali već na početku, osjetila sam hladnoću u Mirinom pogledu.
“Ajla, zar nisi mogla napraviti baklavu? Kod nas se baklava pravi za goste, ne ovi kolači iz prodavnice,” dobacila je tiho, ali dovoljno glasno da svi čuju. Dario je pokušao promijeniti temu, ali Mirin pogled nije popuštao.
Njena sestra, teta Vesna, dodala je: “Ma pusti dijete, nije ona navikla na naše običaje. U Mostaru se valjda drugačije radi.”
Osjetila sam kako mi obrazi gore. Nisam znala šta reći. Dario me stisnuo za ruku ispod stola. “Ajla se trudi, mama. Nije bitno kakvi su kolači.”
Ali Mira nije odustajala. “Nije bitno? Sve je bitno! Kad si ti bio mali, znalo se ko šta radi u kući. Sad se sve promijenilo.”
Pokušala sam ostati smirena. “Mogu drugi put napraviti baklavu, nije problem.”
“Ne trebaš ti ništa praviti,” odbrusila je Mira. “Nisi ti još dio ove porodice.”
U tom trenutku, osjećala sam se kao da mi je neko iščupao srce. Godinama sam pokušavala da budem prihvaćena – dolazila na svaku slavu, nosila poklone, slušala njihove priče o ratu i izbjeglištvu. Nikad nisam bila dovoljno dobra.
Dario je ustao. “Dosta! Ajla je moja žena i zaslužuje poštovanje.”
Mira ga je pogledala s prezirom. “Ti si uvijek bio slab na žene. Tvoj otac bi se okrenuo u grobu da vidi šta si napravio od svog života.”
Tada je Vesna ustala i počela vikati: “Svi ste vi isti! Došla nam je iz Mostara i misli da može mijenjati naše običaje! Prvo nam uzme sina, sad hoće i kuću!”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam mogla vjerovati šta čujem. Dario me povukao za ruku i rekao: “Idemo.”
Dok smo izlazili iz kuće, čula sam Miru kako šapće: “Neka ide! Neka vidi kako je kad nema porodice iza sebe.”
U autu smo šutjeli. Dario je vozio brzo, a ja sam gledala kroz prozor, pokušavajući zaustaviti suze. “Znaš,” rekao je tiho, “cijeli život sam mislio da će mama jednog dana shvatiti koliko mi značiš. Ali ona ne zna voljeti nikoga osim sebe.”
Nisam znala šta da kažem. Osjećala sam se izdano – ne samo od strane njegove porodice, nego i od vlastitih očekivanja. Godinama sam vjerovala da će se stvari promijeniti ako budem dovoljno strpljiva.
Kad smo stigli kući u naš mali stan na Grbavici, sjela sam na krevet i počela plakati. Dario me zagrlio. “Neću te više nikad voditi tamo,” rekao je odlučno.
Ali šta sad? Moja porodica u Mostaru uvijek je bila otvorena za njega – mama ga je zvala sinom, tata ga vodio na pecanje. Zašto ja nisam mogla dobiti isto?
Sljedećih dana Mira nije zvala ni mene ni Daria. Nije poslala poruku ni za Bajram ni za rođendan naše kćerke Lane. Osjećala sam prazninu svaki put kad bih vidjela slike drugih porodica na Facebooku – svi zajedno za stolom, osmijesi, zagrljaji.
Jedne večeri, dok smo Dario i ja gledali stare slike s našeg vjenčanja u Dubrovniku, upitala sam ga: “Da li misliš da će nam ikad oprostiti?”
On je slegnuo ramenima. “Ne znam više ni šta znači oprost u ovoj porodici.”
Prošlo je nekoliko mjeseci bez kontakta s njegovom porodicom. Lana je pitala za baku Miru, a ja nisam znala šta da joj kažem. Lagala sam joj da baka puno radi i da nema vremena.
Jednog dana stigla nam je poruka od Vesne: “Mira je u bolnici. Ako želite doći, dođite.”
Dario nije htio ići. Ja sam osjećala krivicu – ipak je to njegova majka. Otišla sam sama.
Mira je ležala blijeda i slaba na bolničkom krevetu. Kad me ugledala, okrenula je glavu na drugu stranu.
“Došla sam da vas vidim,” rekla sam tiho.
Nije odgovorila.
Sjedila sam pored nje nekoliko minuta u tišini. Na kraju sam ustala i rekla: “Možda nikad neću biti dio vaše porodice, ali Lana vas voli.”
Izašla sam iz sobe s osjećajem olakšanja i tuge istovremeno.
Kad sam se vratila kući, Dario me zagrlio bez riječi.
Danas više ne idem kod njih. Lana raste bez bake s očeve strane. Ponekad se pitam – jesam li mogla nešto drugačije? Da li porodica vrijedi toliko bola?
Možda vi znate odgovor: Da li ste vi ikada morali birati između svog mira i porodice? Koliko daleko treba ići zbog tuđeg ponosa?