Sedamdeset godina iza pulta: Priča o Ivanu i njegovoj željezariji

“Tata, stvarno misliš još danas otići u trgovinu?” Mirna, moja kćerka, stoji na vratima kuhinje s rukama prekriženim na prsima. U njenom pogledu vidim brigu, ali i zamor. Znam da joj je dosta mojih tvrdoglavih odlazaka u željezariju, ali kako da joj objasnim da ne znam drugačije?

Još od 1954. godine, kad sam kao mladić preuzeo trgovinu od svog oca, svaki dan započinjao je istim ritualom: ključ u bravu, miris piljevine i ulja, zvuk zvonca kad netko uđe. Sjećam se prvog dana kao da je jučer bio. Otac mi je rekao: “Ivane, ovo nije samo trgovina. Ovo je srce grada. Ljudi ovdje dolaze po više od čavala i boje – dolaze po savjet, po riječ utjehe.” Nisam tada razumio težinu tih riječi.

Godine su prolazile. Upoznao sam Nadu, moju pokojnu suprugu, baš tu, dok je tražila šarafe za stari ormar. S njom sam dijelio sve – i radost i tugu, i uspone i padove. Kad je umrla prije deset godina, željezarija je postala moj bijeg od praznine kod kuće. Mirna mi je tada rekla: “Tata, možda je vrijeme da malo usporiš.” Ali kako usporiti kad si navikao biti potreban?

Moj unuk Filip često bi dolazio poslije škole. Sjećam se kako je jednom pitao: “Djede, zašto uvijek radiš? Zar ti nije dosadno?” Smijao sam se tada: “Sinko, kad radiš nešto što voliš, nikad ti nije dosadno.” Ali sada, kad gledam unatrag, pitam se jesam li promašio priliku da više budem s njima – s Mirnom, s Filipom, s Nadom.

Danas je posljednji dan. Grad je već znao – netko je objavio na Facebooku da Ivan zatvara trgovinu nakon sedamdeset godina. Ljudi su počeli dolaziti još prije otvaranja. Prva je stigla baka Ruža: “Ivane, ti si meni spasio kuću kad mi je curila voda iz radijatora. Nikad neću zaboraviti kako si došao usred noći.” Za njom su došli i drugi: Marko, koji je kao dijete razbio prozor pa smo ga zajedno popravljali; Jasmina, kojoj sam poklonio boju za dječju sobu kad nije imala novaca.

Svi su plakali. Ja sam stajao iza pulta i osjećao kako mi srce puca od ponosa i tuge istovremeno. Mirna me zagrlila: “Tata, vrijeme je da misliš na sebe.”

Ali nije sve bilo tako idilično. Neki su na internetu pisali: “Zašto bi netko radio do 88.? Zar nije mogao uživati u životu?” Drugi su komentirali: “To je izrabljivanje samog sebe!” Čitao sam te komentare i osjećao gorčinu. Nitko ne zna što znači biti potreban u malom gradu gdje svi znaju tvoje ime. Nitko ne zna koliko puta sam ostao duže zbog tuđih problema.

S Mirnom sam često imao sukobe zbog toga. Ona je željela da više vremena provodim s obitelji, da idem na more s njima, da budem djed koji vodi unuka u park. Ja sam uvijek govorio: “Još samo ova sezona, još samo ova zima.” I tako su godine prolazile.

Jedne zime, prije pet godina, Filip je imao predstavu u školi. Zaboravio sam na nju jer sam pomagao Anti popraviti peć. Kad sam došao kući, Mirna me gledala s razočaranjem: “Tata, propustio si nešto važno.” Tada sam prvi put osjetio težinu svojih izbora.

Danas, dok zaključavam vrata trgovine posljednji put, osjećam se kao da ostavljam dio sebe iza tih zidova. Ljudi mi prilaze, grle me, zahvaljuju. Ali kad svi odu i ostanem sam na praznom trgu, pitam se: što sad?

Mirna me vodi kući pod ruku. “Tata, sad ćemo imati više vremena za nas.” Filip me grli: “Djede, hoćeš me naučiti kako popraviti bicikl?”

Gledam ih i osjećam zahvalnost što su uz mene unatoč svemu što sam propustio.

Ali duboko u sebi pitam se: Jesam li dao previše poslu? Je li vrijedilo žrtvovati obitelj za osjećaj pripadnosti zajednici? Što vi mislite – gdje je granica između dužnosti prema drugima i prema vlastitoj obitelji?