U noći, s djecom i jednim koferom: Moj bijeg iz pakla i potraga za novim životom

“Mama, gdje idemo?” šapnula je Lejla dok sam joj navlačila kaput preko pidžame. Njen mlađi brat, Dino, još je pospano trljao oči, nesvjestan da mu se život upravo mijenja iz korijena. Sat je pokazivao 2:47. U stanu na Grbavici vladala je jeziva tišina, samo je negdje u daljini zavijala policijska sirena. U srcu mi je tutnjalo: “Sad ili nikad, Amra. Sad ili nikad.”

Godinama sam trpjela. Prvo šamari, pa uvrede, pa šake. “Ti si niko i ništa!” urlao bi Adnan dok bi bacao tanjire po kuhinji. Prijateljice su mi odavno okrenule leđa – “Što ga ne ostaviš?” govorile su, kao da je to najlakša stvar na svijetu. Moja majka u Mostaru samo bi uzdahnula: “Žena mora trpiti radi djece. Tako je uvijek bilo.”

Ali te noći, kad je Adnan pijan razbio vrata dječje sobe i povikao: “Svi ćete vi mene slušati!”, nešto se u meni slomilo. Pogledala sam Lejlu i Dina – njihova lica bila su blijeda od straha. Nisam više mogla čekati. Spakirala sam nekoliko stvari u stari crveni kofer, uzela njihove omiljene igračke i tiho ih povela niz stepenice.

Na ulici je bilo hladno, snijeg je škripao pod nogama. Zastala sam ispred zgrade i pogledala prema prozoru našeg stana – svjetlo je još gorjelo. Srce mi je tuklo kao ludo. “Idemo kod tetke Azre,” slagala sam djeci, jer nisam imala pojma gdje ćemo zapravo završiti.

Prva stanica bio je stari tramvaj broj 3. Vozač me odmjerio pogledom kad sam ušla s djecom usred noći. “Sve u redu, gospođo?” pitao je tiho. Samo sam klimnula glavom i stisnula Lejlu uz sebe.

Kod Azre smo ostali tri dana. Nije mi zamjerila što sam joj upala usred noći – znala je sve o Adnanovim ispadima, ali nikad nije imala hrabrosti reći mi da pobjegnem. “Znaš da te volim, Amra, ali ja imam svoju djecu… Ne mogu te dugo držati ovdje,” rekla mi je trećeg dana dok smo pile kafu u kuhinji.

Tada sam prvi put osjetila pravu težinu svoje odluke. Nisam imala posao, nisam imala novca, nisam imala podršku roditelja – samo dvoje djece i jedan kofer. Socijalna služba mi je našla privremeni smještaj u domu za žene žrtve nasilja. Soba je bila mala, s dva kreveta i prozorom koji nije dobro dihtao. Lejla je plakala svaku noć: “Mama, kad ćemo kući?” Dino je počeo mokriti u krevet.

Najteže mi je bilo kad sam nazvala majku. “Mama, molim te… Ne mogu više kod Adnana. Treba mi tvoja pomoć.” S druge strane slušalice muk: “Amra, šta će selo reći? Kako misliš sama s dvoje djece? Vrati se mužu, on je ipak otac tvoje djece.” Spustila sam slušalicu i prvi put u životu poželjela da više nemam roditelje.

Dani su prolazili sporo. U domu su bile žene iz cijele Bosne – neke su bježale iz Srebrenice, neke iz Travnika, jedna Hrvatica iz Vinkovaca. Slušale smo priče jedna druge i plakale zajedno. “Nisi sama,” govorila mi je Jasna iz Tuzle dok mi je pokazivala kako da apliciram za socijalnu pomoć.

Prvi posao dobila sam kao čistačica u jednoj osnovnoj školi na Ilidži. Plaća mala, ali dovoljno da platim stančić od 30 kvadrata na Alipašinom Polju. Lejla je krenula u prvi razred – bila je najtiša u razredu, uvijek zadnja izlazila na odmor. Dino se bojao svakog glasnijeg zvuka.

Jednog dana srela sam Adnana na pijaci. Prišao mi je s osmijehom: “Vidiš da ne možeš bez mene? Vratit ćeš se ti meni!” Ruke su mi se tresle dok sam mu odgovarala: “Nikad više, Adnane. Nikad više.” Otišao je uz psovke i prijetnje.

Najgore su bile noći kad bih ostajala budna do zore, gledajući djecu kako spavaju i pitajući se jesam li im uništila djetinjstvo ili ih spasila od goreg zla. Ponekad bih poželjela da me nema – da nestanem kao magla nad Miljackom.

Ali onda bi Lejla došla do mene s crtežom na kojem smo nas troje držali ruke: “Mama, vidi! Ovo smo mi – sretni!” Dino bi me zagrlio oko vrata i šapnuo: “Volim te najviše na svijetu.” Tada bih znala da moram izdržati još jedan dan.

Godine su prolazile. Naučila sam kuhati od ostataka hrane, štedjeti svaku marku, popravljati cipele koncem i iglom. Naučila sam kako preživjeti kad nemaš nikoga osim sebe i svoje djece.

Danas radim kao spremačica u jednoj firmi na Marijin Dvoru. Lejla ide u srednju školu za medicinsku sestru, Dino trenira nogomet u lokalnom klubu. Još uvijek nemamo puno, ali imamo mir – a to nema cijenu.

Ponekad me ljudi pitaju kako sam uspjela preživjeti sve to. Ne znam odgovoriti – možda zato što nisam imala izbora? Ili zato što svaka majka ima snagu za koju ni ne zna dok ne dođe do ruba?

Pitam vas – koliko nas još živi u tišini straha? Koliko nas još čeka tu jednu noć kad će skupiti hrabrost i otići? Je li ta snaga stvarno u svakoj od nas ili sam ja samo imala sreće?