Između Dviju Vatra: Moja Svekrva, Moja Ljubav i Ja
“Opet si zaboravio izuti cipele! Koliko puta ti moram reći, Damire?” Ljiljanin glas odjeknuo je hodnikom čim sam zakoračio u stan. Ana me pogledala ispod oka, pokušavajući sakriti osmijeh. Znao sam da me čeka još jedna večer ispunjena napetostima, ali nisam mogao ni zamisliti koliko će mi život postati težak otkako sam se oženio ženom koju volim.
Ana sam upoznao na fakultetu u Zagrebu. Bila je to ljubav na prvi pogled – ona, s onim svojim razbarušenim smeđim šiškama i osmijehom koji je mogao otopiti i najhladnije srce. Prvi put kad sam joj donio cvijeće, smijala se i rekla: “Damire, nisi morao, ali baš si sladak.” Od tog dana, svaki slobodan trenutak provodili smo zajedno. Nisam mario za šale o svekrvama – činile su mi se pretjerane, izmišljene. Sve dok nisam upoznao Ljiljanu.
Prvi susret bio je neugodan. Ljiljana me gledala kao da sam došao prodati usisivač, a ne kao budući zet. “A čime se ti baviš, Damire?” pitala je, dok je Ana nervozno miješala kavu. “Studiram ekonomiju, gospođo Ljiljana.”
“Ekonomiju? Pa zar nemaš nešto konkretnije? Danas svi studiraju, a niko ne radi.”
Ana je pokušala promijeniti temu, ali Ljiljana nije odustajala. “Moja Ana zaslužuje nekoga tko zna što hoće u životu. Nadam se da nisi od onih što sanjaju prazne snove.”
Tada sam prvi put osjetio kako mi srce preskače od bijesa i nemoći. Nisam znao što reći, a Ana me kasnije tješila: “Ma pusti mamu, ona je takva prema svima. Samo joj treba vremena.”
Ali vrijeme nije donijelo olakšanje. Nakon vjenčanja, preselili smo kod njenih roditelja u Osijek dok ne skupimo dovoljno za vlastiti stan. Svaki dan bio je nova borba – od toga kako se slaže veš do toga kakvu kavu pijem. Ljiljana je imala mišljenje o svemu.
“Damire, nisi dobro popegl’o košulju. Daj da ti pokažem kako se to radi!”
“Damire, kad ćeš ti naći pravi posao? Ana ne može sama nositi sve na leđima!”
Ana je pokušavala biti tampon zona između nas dvoje, ali često bi i sama pukla pod pritiskom.
Jedne večeri, nakon još jedne svađe oko toga tko će iznijeti smeće, Ana je slomljeno sjela kraj mene na krevet.
“Ne mogu više ovako, Damire. Volim te, ali mama mi stalno prigovara zbog tebe. Kaže da nisi dovoljno ambiciozan, da nisi za mene… A ja… ja ne znam što da radim.”
Osjetio sam kako mi se grlo steže. “Ana, zar stvarno misliš da nisam dovoljno dobar za tebe?”
Pogledala me kroz suze: “Ne mislim to! Ali… znaš kakva je ona. Nikad joj niko nije bio dovoljno dobar. Ni tati nije lako s njom.”
Te noći nisam spavao. Razmišljao sam o svom ocu u Sarajevu, koji je uvijek govorio: “Porodica je svetinja, ali ponekad moraš znati gdje povući crtu.”
Sljedećih mjeseci napetost je rasla. Počeo sam izbjegavati zajedničke obroke, a Ana i ja smo se udaljavali. Ljiljana je svaki moj neuspjeh koristila kao dokaz svoje teorije.
Jednog dana došao sam kući ranije s posla – konačno sam našao honorarni posao u knjigovodstvu – i čuo Ljiljanu kako govori Ani:
“Vidiš li sad? Rekla sam ti da ćeš s njim samo patiti. Pogledaj ga – ni auto nema! Kako misli brinuti o porodici?”
Ana je šutjela, ali suze su joj klizile niz lice. Tada sam prvi put poželio otići zauvijek.
Te večeri sam spakirao torbu i krenuo prema vratima. Ana me sustigla u hodniku.
“Molim te, nemoj ići! Znam da ti nije lako… Ali ako odeš sad, bojim se da će mama pobijediti.”
Stajao sam tamo, rastrgan između ponosa i ljubavi.
“Ana, ne mogu više živjeti ovako. Ili ćemo pronaći svoj stan ili… ili ne znam što će biti s nama.”
Te riječi su visile u zraku kao prijetnja.
Sljedećih dana Ana je počela tražiti stanove za najam. Ljiljana je bijesnila: “Zar ćete me ostaviti samu? Nakon svega što sam učinila za vas?” Suprug joj, gospodin Ivan, samo je šutio i povremeno mi namignuo kao znak podrške.
Našli smo mali stan na periferiji Osijeka. Bio je to naš prvi zajednički dom – skroman, ali naš. Prvih nekoliko tjedana osjećali smo se kao da letimo na oblacima slobode.
Ali Ljiljana nije odustajala. Svaki dan bi zvala Anu: “Jesi li dobro? Je li ti Damir skuhao ručak? Je li ti hladno? Znaš da možeš uvijek doći kući…”
Ana bi spuštala slušalicu uplakana: “Nikad joj neću biti dovoljno dobra ako nisam uz nju…”
Počeo sam osjećati krivnju – kao da sam ja kriv što smo otišli, što Ana pati zbog mene.
Jednog dana Ljiljana se pojavila pred našim vratima s loncem sarme.
“Došla sam vidjeti jeste li živi,” rekla je sarkastično.
Pustili smo je unutra. Gledala je oko sebe s prezirom: “Pa ovdje ni prozori ne dihtaju kako treba! Kako mislite ovdje živjeti?”
Tada sam skupio hrabrost koju nikad prije nisam imao.
“Gospođo Ljiljana,” rekao sam mirno ali odlučno, “volim vašu kćer više od svega na svijetu. Znam da mislite da nisam dovoljno dobar za nju, ali molim vas – pustite nas da sami gradimo svoj život. Ako pogriješimo, to će biti naše greške. Ako uspijemo – bit će to naša pobjeda.”
Ljiljana me gledala nekoliko sekundi bez riječi – prvi put otkako sam je upoznao.
Otišla je bez riječi.
Narednih mjeseci odnos se polako popravljao. Ljiljana nas više nije posjećivala bez najave; počela nas je čak povremeno pozvati na ručak nedjeljom.
Ana i ja smo naučili postavljati granice – zajedno.
Danas, kad sjedim na našem balkonu i gledam Anu kako zalijeva cvijeće koje sam joj poklonio za godišnjicu braka, pitam se:
Je li moguće istinski voljeti nekoga ako nismo spremni boriti se za tu ljubav protiv svih prepreka – pa čak i protiv vlastite porodice?
Što biste vi učinili na mom mjestu?