Moj sin je razorio našu obitelj – hoću li mu ikada moći oprostiti?
“Mama, ne mogu više. Odlazim.” Ivanove riječi odzvanjaju mi u ušima i pet godina kasnije. Bilo je to jedno obično subotnje jutro, miris kave širio se kuhinjom, a Lejla je slagala doručak za blizance, Tarika i Anu. Sve je izgledalo kao još jedan običan dan u našoj kući u predgrađu Sarajeva. A onda je Ivan, moj sin, moj ponos, moj život, izgovorio te riječi koje su mi zauvijek promijenile srce.
“Šta to pričaš, Ivane? Kakvo odlazim?” Lejla je stajala s nožem u ruci, pogled joj je bio pun nevjerice. Djeca su se igrala na podu, nesvjesna oluje koja se sprema.
Ivan je samo slegnuo ramenima i izbjegavao mi pogled. “Zaljubio sam se u drugu ženu. Ne mogu više ovako. Žao mi je.”
Tog trenutka, kao da mi je neko iščupao dušu. Nisam znala koga da zagrlim, koga da tješim. Lejlu, koja je počela plakati bez glasa, ili Ivana, koji je izgledao kao da ga je sram vlastitog daha. Blizanci su podigli glave i zbunjeno gledali.
“Ivane, sine… zar stvarno nemaš srca? Šta ćeš reći djeci?” prošaptala sam, ali on je već uzimao jaknu i ključeve.
Nakon toga, sve se raspalo. Lejla se povukla u sebe, preselila kod svojih roditelja u Mostar. Djeca su vikende provodila kod mene, a Ivan… Ivan je nestao iz naših života na nekoliko mjeseci. Kasnije sam saznala da živi s nekom Marinom iz Zagreba. Nikad nisam imala snage ni želje upoznati tu ženu.
Svaki put kad bih vidjela Tarika kako crta obiteljsku kuću s četiri osobe, ili Anu kako pita kad će tata doći na priredbu, srce bi mi se slomilo na tisuću komadića. Pokušavala sam biti jaka zbog njih, ali noću bih plakala u jastuk, pitajući se gdje sam pogriješila kao majka.
Moja sestra Sanja mi je stalno govorila: “Ne možeš ti živjeti njihov život. Ivan je odrasla osoba.” Ali kako da ne živim? Kako da ne osjećam svaki njihov bol?
Jednog dana, Lejla me nazvala. Glas joj je bio tih i umoran.
“Zlata, mogu li ti nešto reći?”
“Naravno, dijete moje.”
“Ne mogu više ovako. Djeca stalno pitaju za oca. Ja nemam snage objašnjavati im svaki put iznova. Možda bi ti trebala razgovarati s Ivanom… Možda će tebe poslušati.”
Taj razgovor me slomio. Nisam znala što bih rekla Ivanu. Tjednima sam skupljala hrabrost dok ga napokon nisam nazvala.
“Ivane, sine… Djeca te trebaju. Lejla te treba. Ja te trebam. Zar ti ništa ne znači tvoja obitelj?”
S druge strane linije tišina.
“Mama, ja sam nesretan bio godinama. Znaš li ti kako je to? Da se svako jutro budiš i osjećaš kao stranac u vlastitoj kući? Marina me razumije… S njom mogu disati.”
“A djeca? Oni ne mogu disati bez tebe!”
Nakon tog razgovora danima nisam mogla jesti ni spavati. Počela sam izbjegavati susjede jer su me gledali sažaljivo ili znatiželjno šaputali iza leđa. U crkvi sam osjećala teret pogleda – kao da svi znaju našu sramotu.
Jednom prilikom, dok sam vodila blizance na igralište, Ana me pitala: “Bako, zašto tata više ne voli mamu? Jesmo li mi krivi?”
Taj trenutak me dotukao. Zagrlila sam ih oboje i obećala da nisu oni krivi ni za što na svijetu. Ali sama sebi nisam mogla oprostiti što nisam uspjela sačuvati našu obitelj.
Lejla je s vremenom postala snažnija. Pronašla je posao u školi i počela izlaziti s prijateljicama. Djeca su rasla, ali uvijek s nekom sjenom tuge u očima kad bi došao vikend bez oca.
Ivan se povremeno javljao – rođendani, praznici – ali nikad nije ostajao dugo. Kad bi došao po djecu, osjećala sam se kao da gledam stranca. Pokušavala sam mu oprostiti, ali svaki put kad bih vidjela Lejlu kako skriva suze ili djecu kako ga gledaju s čežnjom, srce bi mi se stislo od bijesa i tuge.
Moja prijateljica Amira iz Sarajeva jednom mi je rekla: “Zlata, moraš pustiti sina da živi svoj život. Ako ga ne možeš voljeti zbog onoga što jest sada, voli ga zbog onoga što je bio prije.” Ali kako da zaboravim sve što je učinio?
Prošle zime Ivan me nazvao prvi put nakon dugo vremena.
“Mama… Marina je trudna. Dobit ću još jedno dijete. Nadam se da ćeš ga moći voljeti kao što voliš Tarika i Anu.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši po drugi put. Nisam znala što reći – ni čestitati ni zaplakati.
Sada sjedim sama u dnevnoj sobi, gledam slike blizanaca na zidu i pitam se: Jesam li loša majka jer ne mogu oprostiti vlastitom sinu? Je li ljubav prema djetetu jača od boli koju nam je nanio?
Možda nikad neću pronaći odgovor. Ali znam jedno – svaki roditelj nosi svoj križ i svaku noć prije spavanja moli za snagu da oprosti ono što mu srce još nije spremno zaboraviti.
Ponekad se pitam: Može li majka ikada potpuno oprostiti djetetu koje joj je slomilo obitelj? Ili ćemo zauvijek ostati zarobljeni između ljubavi i boli?