Kad ljubav nestane: Povratak u selo i potraga za izgubljenim dijelom sebe

“Znaš li ti koliko si me povrijedio?” Ivana je stajala ispred mene, ruke su joj drhtale dok je skidala vjenčani prsten. “Nije više do tebe. Zaljubila sam se u nekog drugog. Oprosti, ali ja odlazim.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam vozio staru Škodu prema selu, kroz maglu koja se spuštala nad polja između Dervente i Slavonskog Broda. Nisam plakao. Nisam vikao. Samo sam osjećao prazninu, kao da mi je netko istrgnuo srce i ostavio rupu koja zjapi.

Otac me dočekao na pragu kuće, šutljiv kao i uvijek. “Eto te opet kod mene, Damire,” promrmljao je, ne gledajući me u oči. U njegovom glasu nije bilo ni suosjećanja ni osude, samo umor čovjeka koji je previše toga izgubio u životu da bi ga još nešto iznenadilo. Kuća je mirisala na vlagu i stare knjige, a zidovi su bili puni fotografija iz nekih sretnijih vremena: mama nasmijana na biciklu, ja i sestra Ana na igralištu iza škole, otac s harmonikom na svadbi.

Prve noći nisam mogao spavati. Slušao sam kako kiša udara po limenom krovu i razmišljao o svemu što sam izgubio. Ivana je bila moj svijet. Dvadeset godina smo dijelili sve: radosti, tuge, kredit za stan u Zagrebu, odgoj naše kćeri Lucije. Sad je sve to nestalo kao da nikad nije ni postojalo.

“Ne možeš tako samo ležati i sažalijevati se,” otac je rekao sljedećeg jutra dok smo pili kavu u tišini. “Život ide dalje. Imaš ruke, imaš noge. Ajde sa mnom u štalu, treba nahraniti krave.” Nisam imao snage raspravljati se. Navukao sam stare gumene čizme i krenuo za njim kroz blato.

Rad na selu bio mi je terapija. Ruke su mi bile pune žuljeva, ali barem nisam imao vremena razmišljati o Ivani. Navečer bih sjedio na klupi ispred kuće i gledao kako sunce zalazi iza šume. Ponekad bi došla susjeda Mara s toplim kruhom ili bi me pozdravio stari prijatelj iz osnovne škole, Emir, koji je ostao u selu kad su svi drugi otišli trbuhom za kruhom.

Jedne večeri, dok sam sjedio s ocem uz rakiju, iz mene je izletjelo: “Zašto si ti ostao ovdje cijeli život? Zašto nisi otišao kao svi drugi?” Otac me pogledao ispod obrva. “Nisam mogao ostaviti zemlju. Ovdje sam rođen, ovdje ću umrijeti. A ti? Što ćeš ti sad?” Nisam znao odgovor.

S vremenom su počele izlaziti stare rane na površinu. Ana mi je zamjerala što sam otišao u Zagreb i rijetko dolazio kući. Otac mi je predbacivao što sam prodao djedovu njivu da bih platio Lucijin fakultet. Svi su imali nešto protiv mene, a ja sam osjećao da nigdje ne pripadam.

Jedne nedjelje došla je Ana s mužem i djecom na ručak. Svi smo sjedili za stolom, ali atmosfera je bila napeta kao pred oluju. “Damire, znaš li ti koliko si povrijedio tatu kad si otišao?” pitala je Ana tiho dok su djeca trčala po dvorištu. “Nisi ni znao da je bio bolestan prošle zime.” Osjetio sam sram i bijes u isto vrijeme. “A gdje ste vi bili kad sam ja prolazio kroz pakao razvoda? Nitko me nije pitao kako sam!” viknuo sam, a otac je samo šutio i gledao kroz prozor.

Te večeri otišao sam do rijeke Save, sjedio na obali i gledao kako voda nosi granje nizvodno. Sjetio sam se dana kad sam s Ivanom prvi put došao ovdje, kad smo sanjali o kući punoj djece i mirnom životu daleko od svih problema. Sve se raspalo kao kula od karata.

Nekoliko dana kasnije sreo sam Emira u trgovini. “Čuo sam za tebe i Ivanu,” rekao je tiho dok smo stajali u redu za kruh. “Znam kako ti je. Moja Sabina me ostavila prije pet godina. Mislio sam da neću preživjeti, ali evo me još uvijek tu.” Pogledao me iskreno, bez sažaljenja. “Znaš šta mi je pomoglo? Počeo sam raditi s djecom iz sela, treniram ih nogomet. Kad pomažeš drugima, manje misliš na sebe.” Te riječi su mi odzvanjale cijeli dan.

Počeo sam pomagati Emiru na igralištu. Djeca su me isprva gledala s nepovjerenjem, ali ubrzo su me prihvatila kao svog trenera. Smijali smo se, padali po blatu, slavili svaki gol kao da smo osvojili svijet. Prvi put nakon dugo vremena osjetio sam da vrijedim nešto više od svojih neuspjeha.

Jednog dana stigla mi je poruka od Lucije: “Tata, volim te. Nije tvoja krivica što mama odlazi. Ja sam dobro.” Plakao sam kao dijete dok sam čitao te riječi iznova i iznova.

S vremenom su se odnosi u obitelji počeli popravljati. Ana mi je donijela kolače i ispričala se zbog grubih riječi. Otac mi je jedne večeri rekao: “Ponosan sam što si se vratio kući kad ti je bilo najteže.” Počeo sam opraštati sebi i drugima.

Još uvijek boli kad pomislim na Ivanu i sve što smo izgubili, ali više ne osjećam mržnju ni prema njoj ni prema sebi. Naučio sam da ljubav nije uvijek vječna i da ponekad moraš izgubiti sve da bi pronašao ono najvažnije – sebe.

Pitam se: Koliko nas tek kad izgubimo sve shvatimo tko smo zapravo? Je li moguće ponovno voljeti život nakon što nas izdaju oni koje najviše volimo?