„Ovo je moj stan!” – Kada je obitelj mog zaručnika prešla sve granice

„Ne možeš to napraviti, Ivana! To je ipak njegova obitelj!” – vrištala je u meni majčin glas razuma, dok sam stajala na sredini dnevnog boravka, okružena kutijama, torbama i nepoznatim mirisima. „Ali ovo je moj stan!” – šaptala sam sebi, osjećajući kako mi srce lupa u grlu.

Sve je počelo prošle subote, kad je Filip, moj zaručnik, došao s ozbiljnim izrazom lica. „Ivana, mama i tata su imali problema s kućom u Mostaru. Ne mogu tamo ostati. Samo nekoliko dana, dok ne riješe papire.” Klimnula sam, naravno. Volim Filipa, a njegova obitelj mi je uvijek bila draga – barem sam tako mislila.

Ali već prve večeri shvatila sam da ništa neće biti kao prije. Njegova majka, gospođa Sanja, odmah je počela premještati stvari po kuhinji. „Znaš, Ivana, ovako ti je praktičnije,” rekla je dok mi je premještala šalice i tanjure. Otac, gospodin Željko, zauzeo je moju omiljenu fotelju i cijelu večer gledao Dnevnik na HRT-u tako glasno da sam morala pobjeći u spavaću sobu.

Filip je bio između nas – pokušavao je smiriti situaciju, ali svaki put kad bih mu rekla da mi smeta što više nemam privatnosti, samo bi slegnuo ramenima: „Strpi se malo, ljubavi. To su moji roditelji.”

Nakon tri dana, njihova „privremena” selidba pretvorila se u potpuni kaos. Njihove stvari bile su posvuda: u kupaonici su stajale dvije četkice za zube više, u hodniku su visjele jakne koje nisam prepoznala. Počela sam se osjećati kao gost u vlastitom stanu.

Jedne večeri, dok sam pokušavala učiti za važan ispit iz prava, Sanja je pokucala na vrata moje sobe bez kucanja. „Ivana, možeš li malo stišati svjetlo? Željko ne može zaspati.” Pogledala sam je u nevjerici – bila sam u svojoj sobi, u svom stanu! Nisam znala bih li plakala ili vikala.

Sljedećeg jutra Filip me dočekao s kavom i pokušajem razgovora. „Znam da ti nije lako,” rekao je tiho. „Ali molim te, budi strpljiva još koji dan.”

„Filipe,” prekinula sam ga, „osjećam se kao da više ne postojim ovdje. Tvoja mama mi govori kako da kuham, tvoj tata zauzima moj prostor. Ovo nije dogovoreno.”

Pogledao me tužno: „Znaš da nemam izbora.”

Tog dana sam prvi put ozbiljno razmišljala o tome što znači biti žena u ovoj zemlji – koliko često moramo pristajati na kompromise zbog tuđih očekivanja? Koliko puta moramo šutjeti da ne bismo ispale sebične?

Navečer sam nazvala svoju prijateljicu Lejlu iz Sarajeva. „Ivana, ne možeš to trpjeti! To je tvoj stan! Ako sad popustiš, nikad nećeš imati mir.”

Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijelu noć. Sljedeće jutro odlučila sam razgovarati sa Sanjom.

„Sanja,” počela sam drhtavim glasom dok smo pile kavu za kuhinjskim stolom, „znam da vam nije lako i žao mi je zbog svega što vam se dogodilo. Ali ovo je moj stan i osjećam se kao da više nemam svoj prostor.”

Pogledala me iznenađeno: „Ivana, pa mi smo obitelj! Zar ti smeta što smo ovdje?”

„Ne smeta mi što ste ovdje privremeno,” odgovorila sam iskreno, „ali smeta mi što se ponašate kao da ja ne postojim.”

U tom trenutku ušao je Filip i atmosfera se dodatno zategnula.

„Što se ovdje događa?” pitao je sumnjičavo.

„Ništa,” rekla je Sanja hladno. „Samo Ivana misli da joj smetamo.”

Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. „Ne želim nikoga izbaciti na ulicu,” rekla sam tiho, „ali želim da me poštujete.”

Te večeri Filip i ja smo imali najteži razgovor otkad smo zajedno.

„Ivana, ne mogu birati između tebe i njih,” rekao je slomljeno.

„Ne tražim da biraš,” odgovorila sam kroz suze. „Tražim samo da shvatiš kako se osjećam.”

Sljedećih dana situacija se nije popravila. Sanja me počela ignorirati, Željko me gledao ispod oka, a Filip je sve više vremena provodio vani.

Jednog popodneva vratila sam se s posla i zatekla Sanju kako preuređuje dnevni boravak. Moje slike bile su skinute sa zida, a na njihovo mjesto stavila je porodične fotografije iz Mostara.

To je bio trenutak kad sam pukla.

„Dosta!” viknula sam iz sveg glasa. „Ovo je moj stan! Moje slike! Moje uspomene! Ne možete ih samo tako maknuti!”

Sanja me pogledala ledeno: „Ako ti toliko smeta naša prisutnost, možda bi trebala razmisliti o tome što ti zapravo želiš od ovog odnosa.”

Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala za tu vezu – o svim kompromisima koje sam napravila zbog ljubavi. Ujutro sam donijela odluku.

Spakirala sam Filipove stvari u kutije i ostavila ih pred vratima sobe.

Kad se vratio kući, dočekala sam ga mirno: „Filipe, volim te. Ali ne mogu više živjeti ovako. Ako želiš biti sa mnom, moraš postaviti granice svojoj obitelji. Ako ne možeš – onda ovo nije dom za nas.”

Gledao me dugo, bez riječi. Znao je da mislim ozbiljno.

Sutradan su Sanja i Željko otišli kod rodbine u Zaprešić. Filip i ja smo ostali sami u stanu koji više nije bio isti.

Nisam znala hoćemo li preživjeti kao par nakon svega što se dogodilo. Ali znala sam jedno: prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se kao da ponovno dišem.

Ponekad se pitam – gdje završava ljubav prema drugima i počinje ljubav prema sebi? Koliko daleko ste vi spremni ići zbog tuđih očekivanja?