Moja djeca i unuci su me zaboravili: Nisam vjerovala da ću starost dočekati sama
“Zar je moguće da sam ti toliko teret, Jasmina?” moj glas je zadrhtao dok sam gledala svoju kćerku kako nervozno gleda na sat, kao da joj svaka minuta provedena sa mnom oduzima nešto dragocjeno. “Mama, nisam rekla da si teret, ali znaš da imam posla, djeca imaju treninge, a i Adnan radi do kasno…” Nije ni završila rečenicu, a već je ustajala s kauča, skupljajući torbu i ključeve. Unuci su sjedili na podu, zabavljeni mobitelima, ni ne podižući pogled kad sam im tiho rekla: “Ajla, Amar, hoćete li bar poljubiti nanu prije nego odete?” Ajla je samo promrmljala: “Kasnimo, nana…”
Vrata su se zatvorila za njima. Stan je opet bio tih, previše tih. Sjedila sam još dugo na istom mjestu, osjećajući kako mi srce postaje teško kao kamen. Nije uvijek bilo ovako. Sjećam se dana kad su Jasmina i Emir bili mali, kad smo svi zajedno sjedili za stolom u našem malom stanu na Grbavici. Smijali smo se, svađali oko sitnica, ali uvijek smo bili zajedno. Tada sam vjerovala da će obitelj biti moj oslonac kad ostarim.
Ali život nije ispao onako kako sam zamišljala. Suprug Dževad umro je prije sedam godina. Djeca su odrasla, otišla svojim putem. Emir živi na Ilidži, ima svoju firmu i troje djece. Jasmina je ovdje, u Novom Sarajevu, ali kao da je na drugom kontinentu. Viđamo se jednom mjesečno, ponekad ni tada. Zovem ih češće nego što oni mene nazovu. Ponekad mi se čini da im dosađujem.
Jedne večeri, dok sam sjedila sama uz prozor i gledala svjetla grada, zazvonio je telefon. Bila je to moja sestra Sanja iz Mostara. “Znaš li ti da nisi sama?” rekla je tiho. “Samo si zaboravila kako je tražiti pomoć.”
Nisam joj znala odgovoriti. Kako da priznam da mi nedostaje čak i svađa s djecom? Da mi nedostaje buka u stanu, miris palačinaka koje sam pravila Ajli i Amaru? Da mi nedostaje osjećaj da nekome trebam?
Sljedećih dana pokušavala sam pronaći smisao u svakodnevnim sitnicama: zalijevala sam cvijeće na balkonu, gledala stare slike, slušala radio. Ali praznina nije nestajala. Jednog jutra odlučila sam otići do tržnice. Možda će mi razgovor s poznatom prodavačicom Fatimom barem malo popraviti dan.
Na tržnici je bilo živo. Ljudi su se gurali oko tezgi, miris svježeg voća i povrća podsjetio me na dane kad smo Dževad i ja zajedno kupovali namirnice za nedjeljni ručak. Fatima me dočekala s osmijehom: “Evo naše nane! Kako ste danas?”
“Sama sam, Fatima. Djeca nemaju vremena za mene.”
Fatima me pogledala s razumijevanjem: “Niste jedini. I meni sinovi rijetko dolaze. Ali znate šta? Mi stariji moramo naći način da budemo svoji.”
Te večeri dugo sam razmišljala o njenim riječima. Možda stvarno trebam pronaći nešto što će me ispuniti. Prijavila sam se u lokalni klub penzionera. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam uzbuđenje.
Na prvom susretu upoznala sam Nadu i Ivu. Pričali smo o svemu: o djeci koja nas zaboravljaju, o starim vremenima, o tome kako nas društvo gura na marginu čim pređemo šezdesetu. Smijali smo se i plakali zajedno.
Jednog dana klub je organizirao izlet na Bjelašnicu. Sjedila sam u autobusu pored Ive i gledala snijeg kako prekriva planinu. Osjetila sam mir kakav nisam dugo osjetila.
Ali onda se dogodilo nešto neočekivano. Emir me nazvao: “Mama, možemo li doći sutra kod tebe? Djeca žele pričati s tobom.” Srce mi je poskočilo od sreće i straha istovremeno.
Kad su stigli, Emir je sjedio nasuprot mene i gledao me ozbiljno: “Mama, izvini što te nismo češće zvali. Znam da si usamljena… Ali znaš kako je danas – posao, djeca…” Nisam ga prekidala. Samo sam klimnula glavom.
Ajla mi je prišla i zagrlila me: “Nana, hoćeš li nas naučiti praviti one tvoje pite?” Suze su mi navrle na oči.
Te večeri kuća je opet bila puna smijeha i mirisa hrane. Osjetila sam toplinu koju sam mislila da više nikad neću osjetiti.
Ali znam da ovo nije kraj moje borbe s usamljenošću. Djeca će opet otići svojim putem, a ja ću opet ostati sama sa svojim mislima.
Pitam se: Je li ovo sudbina svih nas koji starimo – da postanemo nevidljivi onima koje najviše volimo? Ili ipak možemo pronaći novu svrhu kad nas život ostavi same?