Majka je štedjela svaku kunu, ali ja sam platila cijenu: Priča o odricanju, ljubavi i gorčini

“Opet grah?” promrmljala sam sebi u bradu, gledajući u tanjur ispred sebe. Miris je bio poznat, ali nije budio glad, već gorčinu. Majka je sjedila preko puta mene, ruku sklopljenih na stolu, pogledom prikovanim za novine koje su bile prepune crvenih krugova oko sniženih cijena. “Nema se, Ana. Moraš razumjeti,” rekla bi svaki put kad bih se usudila požaliti. Ali nisam više imala snage razumjeti.

Sjećam se zime kad sam imala devet godina. Snijeg je prekrio Sarajevo, a ja sam nosila kaput koji je prije mene nosila sestrična Mirela. Rukavi su bili prekratki, a podstava izlizana. Djeca su mi se smijala na putu do škole. “Gledaj Anu u babinom kaputu!” vikali su. Došla sam kući uplakana, ali majka je samo uzdahnula: “Bit će ti toplo, to je najvažnije.”

Otac je otišao kad sam imala šest. Majka je tada postala stijena – hladna, čvrsta i nepopustljiva. Radila je u pekari od četiri ujutro do kasno navečer. Svaku marku spremala je u staru limenu kutiju od keksa. “Za crne dane,” govorila je. Ali naši dani su već bili crni.

Nikad nismo išli na more. Ljeti bih gledala slike iz Makarske koje mi je slala prijateljica Ivana. Sunce, sladoled, osmijesi. Ja sam ljeti brala maline kod tetke u Visokom da zaradim za knjige. Majka bi svaki moj dinar uzela i spremila ga: “Za tvoju budućnost, Ana.”

Jednog dana, kad sam imala šesnaest, skupila sam hrabrost i pitala: “Mama, zašto nikad ne potrošimo ništa na sebe? Zar ne zaslužujemo malo radosti?” Pogledala me kao da sam izgovorila najveću glupost na svijetu. “Radost? Radost je imati krov nad glavom i pun tanjur! Kad odrasteš, shvatit ćeš.”

Ali nisam shvatila. Odrasla sam s osjećajem da ne zaslužujem ništa lijepo. Kad su mi prvi put poklonili novu haljinu za maturu, osjećala sam krivnju umjesto sreće.

Na fakultetu u Zagrebu prvi put sam vidjela kako žive drugi studenti – vikendi na Plitvicama, večere u restoranima, putovanja u Beč. Ja sam brojala kune i jela paštetu na kruhu. Kad bih nazvala majku i požalila se da mi je teško, ona bi samo rekla: “Samo ti štedi, Ana. Život je dug i težak.”

Godinama kasnije, kad sam dobila prvi posao kao učiteljica u osnovnoj školi u Mostaru, odlučila sam sebi kupiti novi kaput. Stajala sam pred ogledalom u trgovini, držeći kaput u rukama, a glas moje majke odzvanjao mi je u glavi: “Ne troši bezveze!” Ruke su mi drhtale dok sam plaćala.

Majka je tada već bila bolesna. Posjećivala sam je svakog vikenda. Jednog dana otvorila je limenu kutiju i izvadila svežanj novčanica. “Ovo je za tebe, Ana. Da imaš kad meni više ne bude bilo.” Gledala sam taj novac i osjećala bijes i tugu istovremeno.

“Mama, što mi vrijedi sav taj novac kad si mi ukrala djetinjstvo? Nikad nismo slavile rođendane, nikad nismo išle na izlet… Sve si žrtvovala za sigurnost, ali gdje smo mi bile u toj priči?”

Pogledala me umorno: “Nisam znala drugačije. Bojala sam se da ćeš završiti kao ja – bez igdje ikoga i bez ičega.” Suze su joj klizile niz lice prvi put otkad pamtim.

Nakon njezine smrti ostala mi je ta kutija puna novca i praznina koju ništa nije moglo ispuniti. Gledam danas svoju kćer Lejlu kako trči po parku u novim tenisicama i pitam se – gdje je granica između brige i uskraćivanja? Jesam li ja sada bolja majka jer joj želim priuštiti sve što meni nije bilo dano ili ću joj jednog dana biti zamjerena zbog nečeg sasvim drugog?

Možda je prava sigurnost ipak u zagrljaju i smijehu, a ne u limenoj kutiji pod krevetom.

Pitam vas – što vi mislite? Je li bolje štedjeti svaku kunu ili živjeti svaki dan kao da je posljednji? Koliko nam prošlost naših roditelja određuje vlastitu sreću?