Ogledalo odnosa: Kako me tretirate, tako ću i ja vas – Ispovijest jedne svekrve
“Ne moraš dolaziti ako ti je teško, Zorice,” rekla je moja snaha Ivana, dok je s vrata hladno gledala u mene. U rukama sam držala vrećicu s domaćim kolačima, koje sam cijelu noć pekla nadajući se da ću ih razveseliti. Ali njen pogled bio je kao zimski vjetar – oštar i bez milosti.
“Nisam došla da smetam, samo sam mislila…” pokušala sam, ali mi je prekinula:
“Mama, stvarno, imamo puno posla. Možda drugi put.”
Moj sin Dario stajao je iza nje, spuštenih očiju, nijem kao kip. Osjetila sam kako mi se srce steže. Otkad su se vjenčali, osjećala sam se kao gost u vlastitom životu. Nekad smo Dario i ja razgovarali satima, smijali se, dijelili brige. Sada su moje poruke ostajale nepročitane, a pozivi neuzvraćeni.
Te večeri, dok sam sjedila sama u stanu, gledajući kroz prozor u praznu ulicu, donijela sam odluku: prestat ću se truditi više nego što oni to čine za mene. Ako im nije stalo do mene, zašto bih ja stalno pokušavala? Ako me ne zovu, ni ja neću zvati. Ako ne pitaju kako sam, ni ja neću pitati njih.
Sljedećih tjedana moj telefon je šutio. Nije bilo poruka, nije bilo poziva. Prvi put u životu osjećala sam se kao da nestajem. U trgovini sam susrela susjedu Ružu.
“Zorice, što te nema kod Darija?” pitala je.
“Znaš kako je… mladi imaju svoj život,” odgovorila sam s osmijehom koji je više skrivao nego otkrivao.
Ali istina je boljela. Nedjelje su prolazile bez zajedničkog ručka. Moj stan bio je tih, a ja sam postajala sve manja u vlastitim očima.
Jednog dana zazvonio je telefon. Bila je to Ivana.
“Zorice, možeš li pričuvati Luku sutra? Moram kod zubara.”
Osjetila sam kako mi srce poskočilo, ali sam se sjetila svoje odluke.
“Žao mi je, Ivana, imam dogovor s prijateljicom. Možda drugi put,” odgovorila sam mirno.
S druge strane zavladao je muk.
Nakon toga počeli su češće zvati. Dario me pitao za savjet oko auta, Ivana je pitala za recept za sarmu. Ali ja sam ostala dosljedna – odgovarala sam kratko i ljubazno, ali bez onog starog žara.
Na Božić su me pozvali na ručak. Sjela sam za stol s njima i unukom Lukom, ali nisam donosila poklone niti kolače. Samo sam bila prisutna – ništa više, ništa manje.
Nakon ručka Ivana me povukla u stranu.
“Zorice, jesi li ljuta na nas? Nekako si se promijenila…”
Pogledala sam je ravno u oči prvi put nakon dugo vremena.
“Samo sam odlučila da ću prema vama biti onakva kakvi ste vi prema meni. Ni više ni manje.”
Vidjela sam kako joj lice mijenja boju.
“Nisam znala da te to toliko pogađa…” prošaptala je.
“Pogađa me kad osjećam da nisam dobrodošla. Pogađa me kad me trebate samo kad vam treba usluga. Pogađa me što više ne razgovaramo kao ljudi.”
Dario je stajao iza nje i slušao svaku riječ.
Te večeri otišla sam kući s osjećajem olakšanja – prvi put nakon dugo vremena rekla sam što mi leži na duši.
Sljedećih mjeseci stvari su se polako mijenjale. Ivana me češće zvala na kavu bez razloga. Dario bi navratio nakon posla samo da pita kako sam. Luka bi mi crtao crteže i govorio da me voli.
Ali rana je ostala. Naučila sam da poštovanje nije nešto što se podrazumijeva – ono se gradi svaki dan iznova.
Ponekad se pitam: Je li moguće izgraditi pravu bliskost nakon što jednom pukne povjerenje? Ili samo učimo živjeti s ožiljcima koje nam ostave oni koje najviše volimo?