Sve sam dala sestri, a ona nije ni primijetila kad sam se raspala
“Ana, možeš li mi opet posuditi novac? Znaš da mi je teško, a ti si uvijek tu za mene.” Glas moje sestre Ivane drhtao je kroz slušalicu, ali ja sam već znala odgovor. Kao i uvijek, pristala sam bez razmišljanja. Nije to bio prvi put – zapravo, izgubila sam broj koliko sam puta stavljala njezine potrebe ispred svojih.
Ali te večeri, dok sam sjedila sama u kuhinji, gledajući u praznu šalicu kave, osjetila sam težinu svega što sam godinama nosila. Moja mama, Jasna, uvijek je govorila: “Sestre su ti jedino što imaš na ovom svijetu.” I vjerovala sam joj. Zato sam Ivani čuvala djecu kad je morala raditi prekovremeno, pokrivala njezine dugove, slušala njezine beskrajne priče o nepravdi na poslu i o mužu koji je nikad ne razumije. A ja? Ja sam bila ona koja je šutjela, koja je gutala suze i smiješila se kad bi svi drugi odustali.
“Ana, znaš da te volim, ali stvarno ne mogu sada razgovarati o tvojim problemima. Imam svojih briga!” rekla mi je prošli tjedan kad sam joj pokušala ispričati kako me na poslu maltretira šefica. Njezine riječi su me zaboljele više nego što bih ikad priznala. Tada sam prvi put osjetila da možda nisam toliko važna koliko sam mislila.
Moja svakodnevica bila je ispunjena tuđim zahtjevima. Tata, Dragan, očekivao je da mu pomažem oko papirologije za mirovinu, mama je tražila da joj donosim lijekove i namirnice jer joj “Ivana nikad nema vremena”. Svi su znali da će Ana sve riješiti. A ja? Ja sam postajala nevidljiva.
Jednog dana, dok sam sjedila s Ivanom u kafiću na Ilidži, skupila sam hrabrost i upitala: “Ivana, jesi li ikad pomislila kako je meni? Jesi li ikad pitala što ja trebam?” Pogledala me zbunjeno, kao da govorim na stranom jeziku.
“Ma nemoj sad dramiti, Ana! Ti si uvijek bila jaka. Znaš da ja ne bih mogla bez tebe. Ali stvarno nemam vremena za tvoje probleme sada.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Počela sam se povlačiti – nisam više odgovarala na svaki poziv, nisam trčala čim bi netko nešto zatražio. Prvi put u životu pokušala sam misliti na sebe. Ali osjećaj krivnje bio je ogroman. Mama je odmah primijetila: “Šta ti je? Nisi ti takva. Nećeš valjda ostaviti sestru na cjedilu?”
Noćima nisam spavala. Prebirala sam po sjećanjima – kako smo Ivana i ja kao djeca dijelile sobu u Sarajevu, kako smo zajedno plakale kad su roditelji vikali jedno na drugo, kako sam joj obećala da ću je uvijek štititi. Ali sada sam osjećala da me to obećanje guši.
Jedne subote Ivana me nazvala u suzama: “Ana, Dino me ostavio! Ne znam što ću!” I opet sam bila tu – slušala, tješila, nudila rješenja. Ali ovaj put nisam osjećala ni trunku zahvalnosti s njezine strane. Samo očekivanje.
Kad sam napokon skupila snagu i rekla joj: “Ivana, ne mogu više ovako. I ja imam svoj život. Trebam te kao sestru, ne samo kao nekoga tko će rješavati tvoje probleme”, nastao je muk.
“Znaš šta? Ako ti je teško biti uz mene, onda nemoj ni biti!” viknula je i spustila slušalicu.
Te noći plakala sam kao dijete. Osjećala sam se izdano, ali i oslobođeno. Po prvi put nisam potrčala za njom. Nisam zvala ni mamu ni tatu da im objasnim situaciju. Samo sam sjedila u mraku svog stana i pitala se: “Tko sam ja kad nisam ničija podrška? Što ostaje od mene kad prestanem biti tu za sve druge?”
Dani su prolazili u tišini. Nitko nije zvao. Nitko nije pitao kako sam. Počela sam izlaziti sama – šetati po Vilsonovom šetalištu, čitati knjige koje su godinama skupljale prašinu na polici. Prvi put u životu osjećala sam mir.
Nakon mjesec dana Ivana mi je poslala poruku: “Nedostaješ mi.” Nisam odmah odgovorila. Trebalo mi je vremena da shvatim – možda prvi put u životu imam pravo birati sebe.
Sada sjedim ovdje i pišem ove riječi, pitajući se: Je li ljubav prema obitelji uvijek vrijedna žrtve? Ili ponekad moramo naučiti reći ‘dosta’ – čak i onima koje najviše volimo?
Jeste li vi ikada dali sve za nekoga tko vas nije ni primijetio kad ste se raspadali? Koliko daleko treba ići u žrtvovanju sebe za druge?