Između ljubavi i izdaje: Priča o majci, bratu i izgubljenoj obitelji
“Ne mogu više, Dario. Ne traži me više za to!” grmio je Ivanov glas kroz slušalicu, dok sam stajao u hodniku bolnice, držeći majčinu torbu i osjećajući kako mi se srce raspada. “Znaš da imam svoj život, posao, djecu… Ne mogu!”
“Ali, Ivane, ona je naša majka!” glas mi je drhtao, a suze su mi već klizile niz lice. “Ne tražim da sve ostaviš, samo… dođi barem jednom tjedno. Ona te treba. Ja te trebam.”
S druge strane tišina. Zatim hladan, gotovo nepoznat glas: “Ne mogu. Snađi se.”
Taj trenutak mi je promijenio život. Sve što sam do tada mislio o obitelji, o bratstvu, o ljubavi – sve je nestalo u toj jednoj rečenici. Ostao sam sam s majkom, koja je svakim danom bila sve slabija. Njena bolest – rak pluća – napredovala je brzo, a ja sam bio jedini koji joj je mogao pomoći. Otac je umro prije pet godina, a Ivan se odselio u Zagreb čim je dobio posao u banci. Nikad nije volio naš mali stan u Osijeku, nikad nije volio miris stare kuhinje ni zvuk kiše po limenom krovu.
Prve noći nakon Ivanovog odbijanja nisam spavao. Sjedio sam kraj majčinog kreveta i gledao kako diše – plitko, teško, kao da joj svaki udah otkida komadić života. Držao sam joj ruku i šaptao: “Ne brini, mama. Ja sam tu. Neću te ostaviti.”
Ali istina je bila da sam bio prestravljen. Nisam znao kako ću sve sam – posao u trgovini, kuhanje, čišćenje, lijekovi, vožnja do bolnice… I stalno to pitanje: zašto Ivan ne želi pomoći? Što sam mu ja učinio? Što je ona njemu učinila?
Majka je pokušavala opravdati Ivana. “Znaš ti njega… uvijek je bio slab na pritisak. Nije on loš… Samo ne zna drugačije.” Ali ja nisam mogao oprostiti. Svaki put kad bih ga nazvao i čuo njegov umorni glas ili izgovore o poslovima i djeci, osjećao sam kako mi nešto umire iznutra.
Jednog dana, dok sam joj mijenjao posteljinu, majka me pogledala svojim blagim očima i rekla: “Dario, nemoj mrziti brata. Oprosti mu. Kad mene ne bude, ostat ćete samo vas dvojica.”
Nisam joj odgovorio. Nisam mogao. U meni se miješala tuga i bijes. Kako da oprostim nekome tko nas je ostavio kad nam je najteže?
Prolazili su mjeseci. Majka je slabjela, a ja sam postajao sve umorniji. Prijatelji su nestali – svi su imali svoje probleme, svoje živote. Ponekad bi susjeda Marija donijela juhu ili kolač, ali većinu vremena bili smo sami.
Jedne večeri, dok sam sjedio uz prozor i gledao kišu kako pada po praznoj ulici, zazvonio je telefon. Bio je Ivan.
“Dario… čuo sam od Marije da mama nije dobro. Dolazim sutra.”
Nisam znao što da kažem. U meni se probudila nada, ali i stara ljutnja.
Sutradan je došao – s torbom u ruci i nervoznim osmijehom na licu. Majka ga je zagrlila kao da joj ništa nije zamjerio. Ja sam stajao sa strane i gledao ih kao stranca.
“Znaš… nisam znao kako da se nosim s ovim,” rekao mi je kasnije u kuhinji dok smo grijali juhu. “Bojim se bolesti… Bojim se smrti… Bojim se da ću opet sve izgubiti kao kad je tata umro.”
Nisam mu odgovorio odmah. Samo sam gledao u lonac i osjećao kako mi srce lupa.
“Ali nisi nas trebao ostaviti,” šapnuo sam.
Ivan je sjeo za stol i pokrio lice rukama.
“Znam… Oprosti mi, Dario. Nisam znao kako drugačije…”
Te noći prvi put smo zajedno bdjeli uz majku. Pričali smo o djetinjstvu – o ljetima na Dravi, o tatinim vicevima, o maminim kolačima od maka. Majka nas je gledala s osmijehom i suzama u očima.
Nekoliko dana kasnije majka je umrla. Držali smo je za ruke do posljednjeg daha.
Sprovod je bio tih i skroman. Ivan i ja stajali smo jedan kraj drugoga, ali između nas je još uvijek bio zid.
Nakon svega ostali smo sami u stanu punom uspomena i tišine.
“Što ćemo sad?” pitao me Ivan dok smo pakirali mamine stvari.
“Ne znam,” odgovorio sam iskreno.
Ponekad mislim da nikada neću moći oprostiti Ivanu što nas je ostavio kad nam je najviše trebao. Ali onda se sjetim majčinih riječi: ‘Oprosti mu.’ Možda oprost nije nešto što se dogodi odjednom – možda je to proces koji traje cijeli život.
I zato vas pitam: Biste li vi mogli oprostiti bratu ili sestri koji vas izda kad vam najviše treba? Je li obitelj nešto što se podrazumijeva ili nešto što moramo iznova graditi svaki dan?