Kuća na dar, brat na odlasku: Obiteljska drama na mom vjenčanju

“Ne mogu vjerovati, Ana! Zar stvarno misliš da je ovo u redu?” Ivanov glas odjeknuo je dvoranom baš u trenutku kad su konobari iznosili tortu. Svi su se okrenuli prema njemu, a ja sam, još uvijek u bijeloj haljini, osjećala kako mi srce lupa kao da će iskočiti. Svekrva, gospođa Ljubica, stajala je ponosno s ključevima u ruci, dok je moj muž Dario pokušavao smiriti situaciju.

“Ivane, molim te… nije vrijeme ni mjesto,” šapnula sam kroz zube, ali on me pogledao s toliko razočaranja da sam poželjela nestati. Njegova supruga Sanja već je skupljala torbicu i šaptala nešto što nisam mogla čuti. Gosti su šaptali, neki su se smješkali, a drugi su gledali u pod. Moja mama je plakala u kutu sale.

Sve je počelo kao bajka. Dario i ja smo se upoznali na fakultetu u Zagrebu, a nakon pet godina veze odlučili smo se vjenčati u Sarajevu, gdje živi moja obitelj. Svekrva Ljubica poznata je po svojoj darežljivosti, ali i po tome da voli biti u centru pažnje. Kad je uzela mikrofon i objavila da nam poklanja kuću u Splitu, nisam znala što bih rekla. Bila sam šokirana i sretna, ali i svjesna da će to izazvati reakcije.

Ivan je uvijek bio zaštitnički nastrojen prema meni. Stariji brat, navikao da sve rješava umjesto mene. On i Sanja već godinama pokušavaju kupiti stan u Sarajevu, ali krediti su skupi, a plaće male. Njih dvoje žive s njenim roditeljima i često slušam njihove priče o tome kako im je teško. Zbog toga sam znala da će vijest o kući biti bolna.

“Znaš li ti koliko mi radimo za običnu garsonjeru? A tebi samo tako – evo ključevi!” Ivan je vikao dok su izlazili iz sale. Sanja ga je povlačila za rukav, a ja sam stajala kao ukopana. Dario je pokušao poći za njima, ali ga je svekrva povukla natrag: “Pusti ih, ljubomorni su! Neka vide kako se pomaže svojoj djeci!”

Te noći nisam mogla spavati. Dario je bio uzbuđen zbog kuće, već je planirao renovaciju i ljetovanja s budućom djecom. Ja sam samo gledala u mobitel, čekajući poruku od Ivana. Nije stigla ni sutradan, ni tjedan dana kasnije.

Mama me zvala svaki dan: “Ana, molim te, nazovi brata. Ne možeš dopustiti da vas ovo razdvoji.” Ali što da mu kažem? Da mi je žao što sam dobila kuću? Da bih radije da nisam? Osjećala sam se krivom zbog nečega što nisam tražila.

Prošli su mjeseci. Ivan nije dolazio na obiteljske ručkove. Sanja me izbrisala s Facebooka. Mama je postala tiha i zabrinuta. Tata je samo odmahivao rukom: “Ma proći će ih to, znaš kakvi su ljudi ovdje – uvijek gledaju tuđe dvorište.” Ali nije prolazilo.

Jednog dana odlučila sam otići do Ivana. Kiša je padala dok sam stajala pred vratima njegove zgrade. Otvorila mi je Sanja, blijeda i umorna.

“Ana… ne znam što da ti kažem,” šapnula je.

“Sanja, molim te… mogu li razgovarati s Ivanom?”

Pustila me unutra bez riječi. Ivan je sjedio za stolom, gledao kroz prozor.

“Ivane…”

Nije se okrenuo.

“Znaš li kako se osjećam? Kao da sam ti nešto ukrala. Kao da više nismo obitelj. Zar stvarno misliš da sam ovo željela?”

Napokon me pogledao. Oči su mu bile crvene.

“Ana… nije do tebe. Znaš koliko smo se trudili… Koliko puta smo molili za pomoć, a uvijek smo dobivali samo obećanja. A onda dođeš ti – i sve ti padne s neba. Ne mogu to podnijeti. Ne mogu gledati kako drugi slave dok mi nemamo ništa.”

Suze su mi potekle niz lice.

“Ivane, ja bih ti dala tu kuću da mogu! Samo želim da opet budemo obitelj.”

Sanja je sjela kraj mene i uhvatila me za ruku.

“Ana… možda nije do kuće. Možda smo samo umorni od borbe. Ali teško nam je kad vidimo koliko drugi imaju sreće dok mi stalno gubimo.”

Otišla sam kući praznih ruku i još praznijeg srca. Dario nije razumio moju tugu: “Ne možeš živjeti njihov život! Moraš biti sretna zbog nas!”

Ali kako biti sretan kad znaš da si izgubio brata?

Dani su prolazili, a jaz među nama postajao je sve veći. Mama je pokušavala organizirati zajednički ručak za Uskrs, ali Ivan nije došao. Tata je rekao: “Pusti ga, vratit će se kad shvati koliko mu fališ.” Ali ja nisam bila sigurna.

Jedne večeri sjela sam na balkon nove kuće u Splitu i gledala more koje me nije usrećivalo kao što sam mislila da hoće.

Može li jedan poklon uništiti cijelu obitelj? Jesam li trebala odbiti kuću zbog mira u kući? Ili možda svi mi previše gledamo tuđe sreće i nesreće umjesto da gradimo svoje?

Što biste vi napravili na mom mjestu? Je li moguće ponovno spojiti obitelj nakon ovakvog raskola?