Skoro je Rodila u Kuhinji Dok je Kuhala Mužu: Priča o Izgubljenim Prioritetima
“Mama, samo još pet minuta, supa će zagorjeti!” Lejlin glas bio je promukao, ali odlučan. Stajala je pored štednjaka, znoj joj je curio niz čelo, a ruke su joj drhtale dok je miješala lonac. U tom trenutku sam shvatila da nešto nije u redu – njeno lice bilo je blijedo, a pogled odsutan.
“Lejla, prestani! Vidiš li da imaš trudove? Moramo odmah u bolnicu!” viknula sam, ali ona je samo odmahivala glavom.
“Ne mogu, mama. Amar dolazi s posla, gladan je. Znaš kakav je kad nema ručka na stolu…”
Srce mi se slamalo dok sam gledala svoju kćerku kako stavlja potrebe svog muža ispred vlastitog zdravlja i života nerođenog djeteta. U tom trenutku, kroz glavu su mi prošle sve godine njenog braka – sve one tihe večere kad bi mi šaptala kroz suze da Amar nikad nije zadovoljan, da joj prigovara zbog sitnica, da joj ne dopušta da radi jer “žena treba biti kod kuće”.
“Lejla, molim te! Ako ne kreneš sad, mogla bi roditi ovdje!” povisila sam glas, ali ona je i dalje stajala kao ukopana.
U tom trenutku zazvonio je mobitel. Pogledala me s panikom u očima. “To je Amar! Ako ne podignem, naljutit će se…”
Uzela sam mobitel iz njenih ruku i javila se: “Amare, Lejla ima trudove! Vodim je u bolnicu!”
S druge strane tišina, pa hladan glas: “Neka samo završi večeru pa idite. Nije smak svijeta.”
Osjetila sam kako mi krv vrije. “Ne dolazi u obzir!” spustila sam slušalicu i povukla Lejlu prema vratima. Ona se još uvijek opirala, gledajući prema štednjaku kao da ostavlja dio sebe.
U autu je plakala tiho, gotovo nečujno. “Mama, obećaj mi nešto… Ako nešto pođe po zlu, brini o Amaru. On ne zna kuhati, ne zna prati rublje… Znaš da mu treba netko tko će ga paziti.”
Nisam mogla vjerovati što čujem. “Lejla, ti rađaš dijete! Amar je odrasli muškarac, može se pobrinuti za sebe!”
Ali ona je samo odmahnula glavom. “Ne znaš ti njega… Ako ga ostavim bez nadzora, sve će propasti.”
Tog trenutka sam shvatila koliko je duboko zarobljena u toj ulozi – ne samo kao supruga nego i kao sluškinja. Sjetila sam se svoje mladosti u Sarajevu, kada su žene bile stubovi kuće, ali i žrtve tihe patnje. Sjetila sam se svoje majke koja nikada nije sjela za stol dok svi nisu završili s jelom, koja nikada nije otišla doktoru dok nije bilo prekasno.
U bolnici su nas dočekali s ozbiljnim izrazima lica. “Gospođo Lejla, već ste otvoreni sedam centimetara! Kako ste izdržali do sada?”
Lejla se samo nasmiješila kroz suze: “Morala sam završiti večeru…”
Medicinska sestra me pogledala s nevjericom. “Ovo nije prvi put da žene dolaze ovako kasno jer ih kod kuće čekaju muževi i djeca. Ali ovo… Ovo je stvarno previše.”
Dok su Lejlu odvodili u rađaonicu, sjedila sam na klupi i razmišljala o svemu što smo kao društvo pogrešno postavili. Zašto su naše kćeri naučene da trpe? Zašto misle da su manje vrijedne ako nisu savršene domaćice? Zašto muškarci poput Amara misle da im sve pripada?
Sjetila sam se razgovora s prijateljicama iz Mostara i Zagreba – svaka od njih imala je sličnu priču: muž koji očekuje toplu juhu svaki dan, djeca koja nikad ne pomažu oko kuće jer “to je ženski posao”, svekrva koja prigovara ako stan nije besprijekoran.
Porod je prošao dobro. Držala sam unuku u naručju dok su Lejlu vozili u sobu. Bila je iscrpljena, ali sretna.
Amar je stigao tek sat kasnije. Ušao je bez cvijeta ili osmijeha. “Gdje mi je večera?” pitao je tiho.
Pogledala sam ga ravno u oči. “Večera ti je tamo gdje si je ostavio – na štednjaku. Ako želiš jesti, posluži se sam.”
Lejla me pogledala s mješavinom straha i divljenja. Prvi put sam vidjela tračak pobune u njenim očima.
Kasnije te noći sjela sam kraj njenog kreveta i uhvatila je za ruku.
“Lejla, moraš naučiti reći NE. Moraš misliti na sebe i na svoju kćerku. Ako nastaviš ovako, jednog dana neće biti nikoga tko će brinuti o tebi.”
Pogledala me kroz suze: “A što ako me ostavi? Što ako ostanem sama?”
Zagrlila sam je čvrsto. “Bolje biti sama nego robinja u vlastitoj kući. Vrijeme je da se probudiš.”
Dani su prolazili, Lejla se polako oporavljala. Amar je dolazio svaki dan – uvijek nezadovoljan, uvijek s novim prigovorima.
Jednog jutra došla sam ranije i zatekla ih kako se svađaju.
“Ne mogu više ovako!” viknula je Lejla kroz suze. “Imam dijete koje treba mene! Ne mogu više biti tvoja sluškinja!”
Amar ju je gledao zbunjeno, kao da prvi put vidi ženu pred sobom.
Tog dana Lejla je odlučila – neće više trpjeti. Počela je tražiti posao online, upisala tečaj kuhanja za sebe (ne za njega!), a ja sam joj obećala da ću uvijek biti uz nju.
Danas gledam svoju kćerku kako polako vraća svoj život u svoje ruke. Nije lako – društvo još uvijek šapuće iza leđa, Amar još uvijek prijeti odlaskom – ali Lejla više nije ona ista žena koja bi rodila u kuhinji zbog tuđe večere.
Ponekad se pitam: Koliko još naših kćeri mora proći kroz isto prije nego što shvatimo da smo vrijedne više? Hoće li ikada doći dan kad će žene birati sebe prije svega?