Kad krv nije voda: Priča o stanu, obitelji i izdaji

“Ne mogu vjerovati da si to napravila, Ana!” povikala sam, držeći se za rub stola kao da će mi on dati snagu koju sam izgubila u tom trenutku. Ivan je sjedio nasuprot meni, pogleda prikovanog za pod, dok je njegova trudna supruga Emilija tiho plakala na kauču. U zraku je visio miris svježe skuhane kave i neizgovorenih riječi.

Sve je počelo prije nekoliko mjeseci, kad smo suprug Davor i ja odlučili da je vrijeme da Ivan i Emilija dobiju svoj prostor. Živjeli su s nama otkako su se vjenčali, a sada, s bebom na putu, bilo je jasno da im treba više privatnosti. Srećom, naša kćerka Ana imala je drugi stan u centru Zagreba, koji je naslijedila od bake. Stan joj nije bio potreban jer je sa suprugom Adnanom živjela u Sarajevu. Kad smo je pitali bi li ga prepustila bratu, pristala je bez puno razmišljanja.

“Naravno, mama. Ivan mi je brat. Neka ga koristi dok mu treba,” rekla je tada kroz smijeh preko videopoziva. Osjetila sam olakšanje i ponos – odgojili smo djecu koja znaju što znači obitelj.

Ali onda su se pojavili Adnanovi roditelji. Prvo su došli u posjet iz Sarajeva, donoseći poklone i slatke riječi. No ubrzo su počeli ispitivati Anu o stanu. “Zar nije bolje da ga iznajmljuješ? Znaš koliko stanovi vrijede danas u Zagrebu? A što ako ti ili Adnan poželite doći živjeti ovdje?” pitala ju je njegova majka, Fikreta, dok joj je sipala još kave.

Ana se počela kolebati. Prvo su to bile sitne sumnje koje je dijelila samo sa mnom: “Mama, što ako mi zatreba taj stan? Što ako Adnan izgubi posao?” Pokušavala sam joj objasniti da Ivan nema ništa svoje i da mu to puno znači, ali osjećala sam kako mi izmiče tlo pod nogama.

Jednog jutra zazvonio mi je telefon. Ana je zvučala hladno i službeno: “Mama, odlučila sam da ipak neću dati stan Ivanu. Razgovarala sam s Adnanom i njegovim roditeljima. Kažu da nije pametno.” Osjetila sam kako mi srce tone. Nisam znala što reći Ivanu koji je već planirao selidbu, ni Emiliji koja je već birala boje za dječju sobu.

Te večeri svi smo sjedili za stolom u tišini. Ivan je prvi progovorio: “Znači, ništa od stana?” Glas mu je bio tih, ali u njemu se osjećala ljutnja. Emilija ga je uhvatila za ruku: “Naći ćemo nešto drugo…”

“Nije pošteno!” viknuo je Ivan iznenada. “Cijeli život sam bio tu za nju! Kad joj je trebalo pomoći oko faksa, ja sam vozio! Kad joj je trebalo novca, ja sam posudio! A sad kad meni treba – ona sluša svoje svekra i svekrvu!”

Davor je pokušao smiriti situaciju: “Sine, možda Ana ima svoje razloge…”

“Koje razloge? Da sluša tuđe roditelje više nego svoje?” Ivan je ustao i zalupio vratima.

Sljedećih dana kuća nam je bila poput minsko polja. Emilija se povukla u sobu, šutjela satima i plakala noću. Ivan nije dolazio kući na vrijeme s posla. Ja sam pokušavala razgovarati s Anom, ali ona bi samo ponavljala: “Mama, ja moram misliti na svoju obitelj.” Kao da mi više nismo njezina obitelj.

Jednog dana stigla mi je poruka od Fikrete: “Draga Snježana, nadam se da razumijete Aninu odluku. Danas nije lako biti mlad i imati nešto svoje.” Nisam joj odgovorila. Osjećala sam se izdano – ne samo od Ane, nego i od ljudi koje jedva poznajem.

Sjećam se kad su Ana i Ivan bili mali. Igrali su se zajedno u dvorištu naše kuće u Samoboru. Dijelili su sve – igračke, tajne, čak i kazne kad bi nešto zgriješili. Gledajući ih tada nisam mogla ni zamisliti da će ih jednog dana razdvojiti novac i tuđi utjecaj.

Davor me pokušavao utješiti: “Djeca odrastu, Snježana. Imaju svoje živote.” Ali kako da prihvatim da su tuđi interesi jači od naše obitelji?

Emilija je rodila prije vremena – stres je učinio svoje. Maleni Filip bio je slab, ali borac. Dok sam ga držala prvi put u naručju, obećala sam sebi da ću učiniti sve da mu obitelj bude na okupu.

Ana nije došla u bolnicu. Poslala je samo kratku poruku: “Čestitam.” Ivan ju je izbrisao bez čitanja.

Prošlo je nekoliko mjeseci. Filip raste, ali rana među nama ne zacjeljuje. Ana živi svoj život u Sarajevu, sve više udaljena od nas. Ivan šuti o svemu, ali vidim mu tugu u očima svaki put kad prođe pored praznog stana u centru grada.

Ponekad se pitam – jesmo li mogli drugačije? Jesmo li trebali više razgovarati ili manje očekivati? Je li krv stvarno voda kad dođu teški trenuci?

Možda vi imate odgovor na to pitanje – što biste vi učinili na mom mjestu?