Dvije garsonijere umjesto jednog doma: Priča o izdaji i tišini
“Ne mogu vjerovati da si to napravio, Dario!” – moj glas je drhtao dok sam stajala nasred praznog hodnika, stisnutih šaka. On je šutio, gledao u pod, kao da će mu pločice dati odgovor koji meni nije mogao dati. U tom trenutku, sve što sam osjećala bila je mješavina bijesa, tuge i nevjerice.
Sanjao si o našem domu, Dario. Sjećam se kako smo zajedno crtali planove na papiru, birali boje zidova i maštali o kuhinji gdje će mirisati svježa kava. A sada stojim ovdje, u garsonijeri koja nije dom, nego kompromis. I još gore – saznajem da si kupio još jednu, za svoju majku, bez da si me pitao. Kao da sam ja samo gost u tvom životu, a ne tvoja žena.
“Nisam htio da se ovako osjećaš… Mama nema gdje, znaš kakva je situacija s njom otkad je tata umro,” pokušao je opravdati svoju odluku. Ali ja sam već bila slomljena. Nije me pitao. Nije mi dao priliku da zajedno odlučimo. U našoj vezi uvijek smo sve dijelili – ili sam barem tako mislila.
Moja svekrva, Milena, nikada nije skrivala svoje mišljenje o meni. “Ana je dobra cura, ali nije ona za našeg Darija,” znala je reći susjedi kroz prozor dok sam ja zalijevala cvijeće ispod. S vremenom sam naučila ignorirati te sitne ubode, ali sada… sada su postali otrovni.
Prve noći u novoj garsonijeri nisam mogla spavati. Zidovi su bili tanki; čula sam Milenu kako kašlje u susjednom stanu. Osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu. Dario je pokušavao biti nježan, donosio mi čaj i govorio: “Bit će bolje, Ana.” Ali nije bilo bolje. Svaki dan osjećala sam se sve udaljenijom od njega.
Jedne večeri, dok sam prala suđe, Milena je pokucala na vrata. “Ana, možeš li mi pomoći s televizorom? Ne radi mi daljinski.” Pogledala sam Darija – on je samo slegnuo ramenima. Otišla sam do nje, popravila daljinski i vratila se u našu garsonijeru s knedlom u grlu. Nisam više znala gdje pripadam.
Moja mama me zvala svaki dan. “Ana, jesi li dobro? Dario ti pomaže?” Lagala sam joj. Nisam htjela da zna koliko sam slomljena. Uvijek sam bila jaka – barem sam tako mislila.
Jednog petka navečer došla je moja sestra Ivana. Sjela je na rub kreveta i gledala me ravno u oči: “Ana, ne možeš ovako živjeti. Moraš mu reći kako se osjećaš!”
“A što da mu kažem? Da me izdao? Da više ne vjerujem ni njemu ni sebi?”
“Da! Upravo to! Ako šutiš, ništa se neće promijeniti.” Ivana je uvijek bila hrabrija od mene.
Te noći čekala sam da Dario zaspi pa sam sjela na balkon i gledala svjetla grada. Sjetila sam se dana kad smo se vjenčali – kako me gledao s osmijehom i obećao da ćemo uvijek biti tim. Gdje je nestao taj tim?
Sljedeće jutro skupila sam hrabrost i sjela nasuprot njega za mali kuhinjski stol.
“Dario, moramo razgovarati. Osjećam se kao gost u tvom životu. Odluke donosiš bez mene, a ja… ja više ne znam što želim.” On me gledao zbunjeno.
“Ana, nisam htio… Mislio sam da pomažem svima…”
“Ali nisi pomogao meni! Nisi pitao što ja mislim! Zajednički dom nije samo krov nad glavom – to je povjerenje, sigurnost… a ja to više ne osjećam.” Glas mi je zadrhtao.
Dugo smo šutjeli. Milena je u tom trenutku pokucala na vrata s tanjurom pite od jabuka. “Evo, da ne budete gladni,” rekla je i ostavila tanjur na stolu bez da nas pogleda.
Nakon tog razgovora ništa više nije bilo isto. Dario se trudio pokazati mi pažnju, ali jaz između nas bio je sve veći. Počela sam razmišljati o tome da odem – možda kod Ivane ili natrag kod mame. Svaki dan sam vagala što mi je važnije: ostati zbog prošlosti ili otići zbog sebe.
Jednog dana srela sam susjedu Lejlu na stubištu.
“Ana, vidim te često samu… Je li sve u redu?”
Nisam više imala snage lagati.
“Nije… Osjećam se kao višak u vlastitom životu.”
Lejla me zagrlila i šapnula: “Zaslužuješ biti sretna. Ne pristaj na manje od toga.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijelu noć.
Sada sjedim ovdje i pišem ovu priču jer ne znam što dalje. Je li moguće vratiti povjerenje kad jednom nestane? Može li brak preživjeti kad snovi postanu kompromisi?
Što biste vi napravili na mom mjestu? Da li biste ostali ili otišli?