Između Dvije Majke: Suze, Oprost i Gorke Istine
“Zar ti je ona važnija od mene?” Majčin glas parao je tišinu kuhinje, dok sam drhtavim rukama pokušavala narezati kruh za doručak. Pogledala sam je, oči su joj bile crvene od suza i bijesa. “Nije stvar u tome, mama… Samo…” riječi su mi zastale u grlu. Osjetila sam kako mi srce lupa u grudima, kao da će iskočiti. Na stolu je stajala šalica čaja koju sam pripremila za nju, ali ona nije ni pogledala prema njoj.
Svekrva, Senada, ležala je u sobi do kuhinje, iscrpljena od kemoterapije. Njen dah bio je tih, ali svaki put kad bi zastenjala, osjećala sam kako mi se tijelo steže od brige. Moj muž, Adnan, bio je na poslu u Zagrebu; ja sam ostala u Sarajevu da brinem o njegovoj majci. Moja mama, Ljiljana, došla je iz Splita da mi pomogne s djecom, ali umjesto podrške, donijela je sa sobom staru gorčinu i neizgovorene zamjerke.
“Uvijek si bila na tuđoj strani! Nikad nisi znala cijeniti što sam sve žrtvovala za tebe!” nastavila je majka, glas joj je drhtao. Sjetila sam se djetinjstva, kako je uvijek bila stroga, kako sam morala biti najbolja u školi, kako nikad nije bilo dovoljno dobro. Uvijek sam željela njezino priznanje, ali sada sam shvatila da ga možda nikad neću dobiti.
“Mama, Senadi je stvarno loše. Ne mogu je ostaviti samu. Ti si ovdje zbog mene i djece…” pokušala sam objasniti, ali ona me prekinula.
“A gdje sam ja kad tebi treba pomoć? Kad si zadnji put pitala kako sam? Ili kad si zadnji put došla u Split samo zbog mene? Sve za tu tvoju bosansku familiju!”
Osjetila sam kako me preplavljuje bijes i tuga istovremeno. Nije razumjela. Nije htjela razumjeti. U tom trenutku začuo se tihi plač iz sobe – Senada je dozivala moje ime. Ostavila sam majku u kuhinji i otišla do svekrve.
Senada me pogledala umornim očima. “Dušo… možeš li mi donijeti vode? I… možeš li malo sjesti sa mnom? Bojim se kad sam sama.” Sjela sam na rub kreveta i uzela joj ruku. Bila je hladna i tanka kao papir.
“Naravno da mogu, Senada. Tu sam.” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nikad nisam imala pravi odnos s vlastitom majkom, ali Senada me uvijek gledala kao kćerku koju nikad nije imala. U njezinoj blizini osjećala sam toplinu koju sam oduvijek tražila.
Te noći nisam mogla spavati. Čula sam majku kako tiho plače u dnevnoj sobi. Djeca su spavala, a ja sam sjedila na podu hodnika između dvije sobe – između dvije majke. U meni se vodila bitka: kome pripadam? Kome dugujem više? Sjetila sam se dana kada sam prvi put došla u Sarajevo zbog Adnana; mama je tada rekla: “Zar nemaš ništa bolje nego udati se za Bosanca?” Nikad joj to nisam oprostila.
Sljedećeg jutra, dok smo pile kavu na balkonu, pokušala sam razgovarati s njom.
“Mama… Znam da ti nije lako ovdje. Znam da si ljuta na mene. Ali molim te… pokušaj razumjeti. Senada nema nikoga osim mene i Adnana. Ti imaš mene i djecu…”
Pogledala me s tugom koju nisam znala protumačiti. “Znaš li koliko puta sam te čekala da dođeš kući? Koliko puta sam plakala jer si uvijek birala druge prije mene?”
Nisam znala što reći. Osjećala sam se kao dijete koje opet nije ispunilo očekivanja.
Tih dana svekrvino stanje se pogoršavalo. Liječnici su rekli da nema puno vremena. Adnan je dolazio vikendom, ali većinu vremena bila sam sama s dvije žene koje su me oblikovale – svaka na svoj način.
Jedne večeri, dok sam mijenjala Senadi posteljinu, šapnula mi je: “Znaš… tvoja mama te voli na svoj način. Možda ne zna pokazati… ali voli te.” Pogledala me s blagim osmijehom i dodala: “I ti si meni kao kćerka. Hvala ti što si tu.” Suze su mi potekle niz lice.
Nakon Senadine smrti, mama je ostala još nekoliko dana. Šutjele smo većinu vremena. Jednog jutra našla sam je kako gleda stare fotografije iz mog djetinjstva.
“Sjećaš li se kad si imala upalu pluća? Nisam spavala tri noći zaredom od brige za tebe,” rekla je tiho.
“Sjećam se… Ali sjećam se i koliko si bila stroga prema meni. Koliko puta si vikala jer nisam bila dovoljno dobra.”
Pogledala me kroz suze: “Bojala sam se da ćeš otići… da ćeš me zaboraviti ako ne budem stroga.”
Zagrlile smo se prvi put nakon dugo vremena. Osjetila sam kako mi teret polako silazi s ramena.
Danas, dok sjedim sama u stanu u Sarajevu, pitam se: Jesam li mogla bolje balansirati između dvije majke? Jesam li trebala više razumijevanja pokazati svojoj mami ili više vremena posvetiti Senadi? Gdje završava dužnost kćerke, a gdje počinje pravo na vlastitu sreću?
Možda nikad neću imati odgovore na ta pitanja. Ali znam jedno – ljubav nije uvijek jednostavna niti pravedna. I možda je vrijeme da oprostim sebi što nisam savršena kćerka ni jednoj ni drugoj.
Što vi mislite – možemo li ikad biti dovoljno dobri za one koje volimo? Koliko nas prošlost određuje kad biramo između lojalnosti i vlastite sreće?