Nevidljive pukotine: Kako me svekrva spasila od samouništenja

“Jesi li opet pila, Amra?” Glas moje svekrve, Senade, presjekao je tišinu dnevnog boravka kao nož kroz mekani burek. Kiša je lupala po prozoru, a ja sam zurila u praznu čašu na stolu, pokušavajući pronaći izgovor koji bi zvučao dovoljno uvjerljivo. “Nisam, Senada. Samo sam umorna,” slagala sam, ali ni sama nisam vjerovala u to.

Senada je sjela nasuprot mene, pogleda oštrog kao da mi čita misli. “Amra, ne laži mi. Znam kako izgledaš kad piješ. Znam jer sam gledala svog muža kako propada zbog rakije. Neću gledati kako i ti nestaješ pred mojim očima.”

U tom trenutku, osjećala sam se kao da me netko ogolio do kosti. Moj muž, Adnan, bio je na poslu, a djeca su spavala u sobi. Samo nas dvije, dvije žene iz različitih svjetova, sjedile smo u stanu na Grbavici dok je vani bjesnila oluja. Nisam znala što me više boli: njezina iskrenost ili moja nemoć da se suočim s istinom.

Sve je počelo prije dvije godine, kad sam izgubila posao u banci. U početku sam mislila da će to biti samo privremeno, ali mjeseci su prolazili, a ja sam tonula sve dublje. Adnan je radio dva posla da nas prehrani, a ja sam danima sjedila kod kuće, gledala turske serije i pila vino koje sam skrivala iza brašna u kuhinjskom ormariću. Prijateljice su se polako udaljavale, a majka mi je govorila: “Bit će bolje, Amra. Samo moraš biti jaka.” Ali ja nisam bila jaka. Bila sam slomljena.

Senada je dolazila svake subote donijeti djeci pitu i voće iz bašte. Nikad nije ništa pitala, ali uvijek je gledala moje ruke – tražila je znakove drhtanja. Jednom mi je rekla: “Znaš, Amra, žene u ovoj zemlji su naučene da šute i trpe. Ali ja neću šutjeti kad vidim da se uništavaš.”

Te večeri kad me suočila s istinom, nisam više imala snage lagati. Suze su mi potekle niz lice i priznala sam: “Ne znam kako dalje. Bojim se da ću izgubiti sve – Adnana, djecu… sebe.” Senada je ustala, prišla mi i zagrlila me kao što me majka nije zagrlila godinama. “Nisi sama,” šapnula je.

Sljedećih dana počela sam odlaziti na sastanke Anonimnih alkoholičara u Domu zdravlja na Čengić Vili. Prvi put kad sam sjela u krug nepoznatih ljudi i rekla: “Zovem se Amra i alkoholičarka sam,” osjećala sam se kao da mi je netko skinuo ogroman teret s leđa. Bilo je tu ljudi iz svih slojeva društva: bivši profesor iz Zenice, mlada djevojka iz Mostara, čak i jedna poznata glumica iz Sarajeva koju sam gledala na televiziji.

Adnan je bio šokiran kad sam mu priznala istinu. “Zašto mi nisi rekla?” pitao je tiho dok smo sjedili na balkonu i gledali svjetla grada. “Sramila sam se,” odgovorila sam kroz suze. “Mislila sam da ćeš me ostaviti.” On me samo zagrlio i rekao: “Nisam te oženio zbog toga što si savršena. Oženio sam te jer si moja Amra. I borit ćemo se zajedno.”

Ali borba nije bila laka. Bilo je dana kad bih osjetila miris vina i ruke bi mi počele drhtati. Bilo je noći kad bih sanjala da pijem i budila se u znoju, uvjerena da sam opet sve uništila. Djeca su osjećala napetost u zraku; kćerka Lejla me jednom pitala: “Mama, zašto si tužna?” Nisam znala što reći pa sam joj samo obećala da ću biti bolje.

Senada je ostala uz mene cijelo vrijeme. Vodila me na pijacu, učila me praviti ajvar i pričala mi o svom djetinjstvu u malom selu kod Travnika gdje su žene morale biti snažne jer nitko drugi nije mogao biti jak za njih. Jednog dana mi je rekla: “Znaš li što je najteže? Oprostiti sebi. Kad to uspiješ, sve drugo će doći na svoje mjesto.”

Prošla je godina dana otkako nisam dotakla alkohol. Još uvijek imam loše dane, ali sada znam kome mogu reći kad mi je teško. Adnan i ja smo počeli ponovo izlaziti zajedno – šetamo Vilsonovim šetalištem i smijemo se kao nekad prije djece i kredita za stan.

Ponekad se pitam što bi bilo da te noći Senada nije došla ili da me pustila da nastavim propadati u tišini svojih laži. Možda bih danas bila samo još jedna statistika – žena koja nije izdržala pritisak života u Bosni.

Ali nisam. I zato pišem ovu priču – možda će netko tko ovo čita prepoznati sebe ili nekoga koga voli i skupiti hrabrosti da potraži pomoć.

Ponekad mislim: Koliko nas hoda ovim ulicama s nevidljivim pukotinama koje nitko ne vidi? I tko će nas spasiti ako ne pružimo ruku jedni drugima?