Kad ljubav postane računica: Ispovijest jedne majke iz Zagreba
“Ne mogu vjerovati da ti je teško doći do mene, Ana!” viknula sam kroz slušalicu, glas mi je drhtao od bijesa i tuge. “Mama, znaš da imam posla, Luka ima treninge, a i… znaš da sad sve moram sama plaćati!” odgovori mi ona, hladno, kao da razgovaramo o vremenskoj prognozi. U tom trenutku, dok sam sjedila sama u našem malom stanu u Trnskom, srce mi se stisnulo kao nikad prije.
Cijeli život sam radila kao medicinska sestra na Rebru. Smjene su bile duge, noći besane, ali uvijek sam imala jedan cilj – Ani omogućiti ono što ja nisam imala. Njezin otac, Ivan, otišao je kad je imala samo četiri godine. Nikad nije pitao za nju. Ja sam bila i otac i majka. Svaki rođendan, svaka prva petica, svaka prehlada – sve sam to prošla sama s njom. I nikad nisam žalila.
Sjećam se kad je upisala fakultet. Nisam imala dovoljno novca za njezin stan u centru, ali sam uzimala dodatne smjene, radila vikende, prodala zlatni lančić koji mi je ostavila mama. “Ne moraš to raditi, mama,” rekla bi mi tada Ana, ali uvijek bi uzela novac. Nikad nije pitala odakle mi. Samo bi rekla: “Hvala.” I otišla.
Kad je rodila Luku, bila sam najsretnija baka na svijetu. Čuvala sam ga dok je Ana radila, vodila ga u Maksimir, učila ga voziti bicikl. Svaki put kad bi me zagrlio svojim malim ručicama i rekao: “Bako, volim te!”, osjećala sam da je sav trud vrijedio.
A onda sam otišla u mirovinu. Prvi put u životu nisam imala dovoljno novca za sve račune, a kamoli za Anine “sitnice” – novu zimsku jaknu za Luku, školske knjige, izlet na more. Kad sam joj to prvi put rekla, sjećam se njezinog pogleda – kao da sam joj oduzela nešto što joj pripada. “Pa dobro, mama, zar ti nije stalo do Luke?” pitala me tada. Taj me pogled proganjao noćima.
Od tada je sve krenulo nizbrdo. Ana je dolazila sve rjeđe. Prvo je govorila da ima puno posla, pa da Luka ima previše aktivnosti. Onda je prestala dolaziti uopće. Prošlo je već dva mjeseca otkad nisam vidjela svog unuka.
Jedne subote odlučila sam otići do nje bez najave. Stajala sam pred vratima njezinog stana na Trešnjevci s vrećicom domaćih kolača koje Luka voli. Kad mi je otvorila vrata, iznenadila se. “Mama… nisi zvala.” “Nisam mogla više čekati,” rekla sam tiho. Luka je sjedio za stolom i igrao igrice na mobitelu. “Luka! Baka ti je došla!” viknula je Ana bezvoljno.
Prišla sam mu i poljubila ga u kosu. Nije ni podigao pogled s ekrana. “Bako, igram sad…”
Sjele smo Ana i ja u kuhinju. “Ana, što se događa? Zašto me izbjegavaš?” pitala sam drhteći. “Mama, ne izbjegavam te… Samo… Znaš da mi je teško sad kad više ne možeš pomoći kao prije. Sve je skupo, Luka stalno nešto treba… Navikla si nas na to.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Znači li to da vrijedim samo dok plaćam? Da sam dobra majka i baka samo dok mogu dati novac?”
Ana je šutjela. Gledala je kroz prozor, izbjegavala moj pogled.
“Znaš li koliko sam se žrtvovala za tebe? Koliko sam puta gladovala da bi ti imala? Koliko noći nisam spavala brinući se hoćeš li biti sretna?”
“Znam, mama… Ali sad mi treba pomoć više nego ikad.”
“A meni trebaš ti! Treba mi Luka! Ne želim biti sama!”
Nije odgovorila ništa. Samo je ustala i otišla u sobu pod izlikom da mora nešto završiti za posao.
Vratila sam se kući te večeri osjećajući se prazno kao nikad prije. Gledala sam stare fotografije – Ana kao mala u parku Bundek, Ana na maturalnoj večeri, Ana s Lukom kao beba u naručju… Sve te slike bile su dokaz moje ljubavi i žrtve.
Dani su prolazili sporo. Susjede su me ponekad pitale: “Vesna, gdje ti je unuk? Nisi ga dugo vodila na igralište.” Slegnula bih ramenima i promijenila temu.
Jedne večeri zazvonio je telefon. Bila je to moja sestra Mirjana iz Osijeka.
“Vesna, moraš joj reći kako se osjećaš! Ne možeš cijeli život biti bankomat!”
“Ali ona mi je sve što imam… Ne želim izgubiti ono malo što nam je ostalo od odnosa,” odgovorila sam kroz suze.
“Ako te voli samo zbog novca – onda si već izgubila!”
Te riječi su me pogodile jače nego što bih priznala.
Sljedeći tjedan odlučila sam napisati Ani pismo. Nisam znala hoće li ga pročitati, ali morala sam pokušati.
“Draga Ana,
Znam da ti nije lako i znam da si navikla da uvijek mogu pomoći. Ali sada trebam tebe više nego ikad prije – ne tvoj novac ni tvoje poklone, nego tvoju blizinu i ljubav. Sve što sam radila bilo je iz ljubavi prema tebi i Luki. Ne želim biti sama ostatak života. Molim te, sjeti se da ljubav nije računica.
Tvoja mama”
Pismo sam ostavila u njezinom sandučiću.
Prošlo je nekoliko dana prije nego što me nazvala.
“Mama… pročitala sam pismo,” rekla je tiho.
“I?”
“Ne znam što da kažem… Možda si u pravu. Možda smo previše uzimali zdravo za gotovo sve što si činila za nas.”
Osjetila sam olakšanje pomiješano s tugom.
“Samo želim da znaš koliko te volim,” rekla sam joj tada.
Nakon toga stvari su se polako počele mijenjati. Ana i Luka počeli su dolaziti češće – ne uvijek s osmijehom, ne uvijek bez problema – ali dolazili su.
Ipak, duboko u sebi ostao je strah: hoće li ljubav moje kćeri opet nestati kad nestane novca? Jesam li sama kriva što sam ih naučila da ljubav znači davanje materijalnog?
Ponekad sjedim sama navečer i pitam se: Je li moguće da smo svi postali taoci vlastitih očekivanja? Gdje završava žrtva majke i počinje pravo na vlastitu sreću?