Između Dviju Vatra: Kako Odabrati Kad Srce Puca
“Ne mogu više, Ivana! Ne mogu!” vrištala je mama kroz suze, dok je stiskala rub stolnjaka kao da će joj on dati snagu. Sjedila sam nasuprot nje, u našoj maloj kuhinji u Novom Zagrebu, a kroz prozor se čulo kako tramvaj prolazi Savskom. “Zar ne vidiš da me ovo ubija?”
Nisam znala što reći. U meni je ključalo. Tetka Ljubica, mamina sestra, ostala je sama nakon što joj je muž umro prošle zime. Njena stara kuća u Bosanskoj Gradišci zjapila je prazna, a ona je sve češće zaboravljala gdje je ostavila ključeve ili zašto je izašla iz sobe. Mama je imala 70 godina, a ja sam bila jedino dijete – razapeta između njih dvije, osjećala sam se kao da me netko rasteže dok ne puknem.
“Mama, ne možemo je ostaviti samu. Znaš da ne može više sama živjeti. Sjećaš se kad je prošli mjesec zaboravila ugasiti plin? Mogla je zapaliti cijelu kuću!”
Mama je obrisala suze i pogledala me s onim pogledom koji sam mrzila – pogledom žene koja je cijeli život žrtvovala za druge, a sada joj ponestaje snage. “Ivana, ja imam svoje probleme. Srce mi nije dobro, tlak mi skače… A ti imaš svoju djecu, posao… Ne možemo sve nositi na leđima.”
U tom trenutku zazvonio je mobitel. Na ekranu – tetka Ljubica. Pogledale smo se i obje uzdahnule. “Javi se,” šapnula je mama.
“Halo, Ljubice?”
“Ivana, dušo, opet mi nestalo struje. Ne znam šta da radim… Sve mi se muti pred očima. Možeš li doći?”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. “Tetka, ne mogu sad odmah doći. Možda može susjeda Mira svratiti do tebe?”
“Ma neću nikog drugog! Samo ti znaš gdje mi stoji sve… Ivana, molim te!”
Nakon razgovora, mama je ustala i otišla u sobu bez riječi. Ostala sam sjediti za stolom, osjećajući se kao najgora osoba na svijetu.
Sljedećih dana pokušavala sam naći rješenje. Zvala sam domove za starije u Zagrebu i Bosni – svi puni ili preskupi. Razgovarala sam s bratićem Damirom iz Tuzle, ali on ima troje djece i ženu koja ne želi ni čuti za još jednu staru osobu u kući.
Jedne večeri, dok sam spremala večeru svojoj djeci, sin Luka me upitao: “Mama, zašto si stalno tužna? Jesi li ljuta na baku?”
Zagrlila sam ga i zaplakala. “Nisam ljuta, dušo. Samo… teško mi je kad ne znam što je ispravno.”
Te noći sanjala sam oca – umro je prije deset godina – kako sjedi za stolom i tiho govori: “Ne možeš spasiti sve, Ivana. Moraš birati.” Probudila sam se u suzama.
Sljedeći dan otišla sam kod mame s namjerom da razgovaramo iskreno.
“Mama, moramo odlučiti što ćemo s tetkom Ljubicom. Ne možemo više ovako. Ja pucam. Ti pucaš. Djeca osjećaju sve to…”
Mama me gledala dugo, pa tiho rekla: “Možda bi bilo najbolje da ona ode u dom. Znam da će biti ljuta na mene… ali ja više ne mogu.”
“A što ako nema mjesta? Što ako joj tamo bude gore nego sada?”
“Ivana, ja sam ti majka. Znam kako ti je teško. Ali moraš misliti i na sebe i svoju djecu. Ako izgoriš zbog nas dvije, kome ćeš onda trebati?”
Te riječi su me pogodile kao šamar.
Nekoliko dana kasnije sjela sam s tetkom Ljubicom u njenoj hladnoj kuhinji u Gradišci.
“Ljubice, moramo razgovarati. Ne možeš više sama ovdje živjeti. Zaboravljaš stvari, opasno je…”
Pogledala me s onim tvrdoglavim izrazom lica koji sam znala od djetinjstva.
“Neću u dom! Nisam ja još za baciti! Ti si mi obećala da ćeš uvijek biti tu!”
Osjetila sam kako mi srce puca. “Znam što sam obećala… ali ne mogu više sve sama. Imam djecu, posao… Mama nije dobro… Molim te, shvati me!”
Dugo smo šutjele. Na kraju je Ljubica tiho rekla: “Svi ste vi isti… Kad ostariš, nikome više ne trebaš.” Okrenula se prema prozoru i suze su joj klizile niz lice.
Vozila sam natrag prema Zagrebu s osjećajem da sam izdala sve koje volim.
Dani su prolazili u napetosti i šutnji. Mama je bila potištena, tetka nije odgovarala na pozive. Djeca su postajala nervozna zbog moje stalne odsutnosti duhom.
Jednog popodneva stigao je poziv iz doma za starije u Banja Luci – otvorilo se mjesto za tetku Ljubicu. Otišla sam do nje s mamom; obje smo plakale dok smo joj objašnjavale situaciju.
“Znam da me mrziš sada,” rekla sam joj kroz suze.
“Ne mrzim te,” šapnula je Ljubica. “Samo mi je žao što starost znači biti teret onima koje voliš najviše.”
Kad smo odlazile iz doma, mama me zagrlila prvi put nakon dugo vremena.
“Ivana, nisi ti kriva za svijet kakav jest. Samo si čovjek.” Pogledala me kroz suze i dodala: “Ali boli svejedno, zar ne?”
I sada dok ovo pišem pitam se: Jesmo li mi generacija koja mora birati između svojih roditelja i svoje djece? Je li moguće voljeti dovoljno snažno da nitko ne ostane povrijeđen?