Jesam li imala pravo izbaciti svekrvu iz kuće nakon svega što je učinila?
“Ne mogu više, Jasmina! Ili ona, ili ja!” vikao je moj muž Dario, dok su mu ruke drhtale od nemoći. Stajala sam nasred dnevnog boravka, okružena kutijama i mirisom svježe ispečenih kolača koje je moja svekrva Mara ostavila na stolu, kao da je to još uvijek njezina kuća. U tom trenutku, osjećala sam se kao uljez u vlastitom domu.
Sve je počelo prije dvije godine, kad smo Dario i ja odlučili renovirati staru kuću njegovih roditelja u predgrađu Sarajeva. Bila sam presretna – napokon ćemo imati svoj dom, dovoljno prostora za našu kćer Lejlu i možda još jedno dijete. Mara je tada predložila da ostane s nama dok ne pronađe manji stan. Pristala sam, vjerujući da će to biti privremeno.
Ali privremeno se pretvorilo u beskrajno. Mara je preuzela kuhinju, rasporedila svoje stvari po cijeloj kući i svakodnevno komentirala moje odgojne metode. “Lejla treba toplije čarape, Jasmina. Ne možeš joj tako rano dati mobitel!” Nije prošao dan bez kritike ili pasivne agresije. Dario je šutio, povlačio se u sebe, a ja sam osjećala kako mi ponestaje zraka.
Jedne večeri, dok sam slagala rublje, čula sam Maru kako šapće na telefon: “Ma znaš ti nju, ona bi sve po svom. Nije ona za našu obitelj…” Srce mi je preskočilo. Otišla sam do Darija, ali on je samo slegnuo ramenima: “Pusti mamu, znaš kakva je.”
Tjedni su prolazili, a napetost je rasla. Mara je počela donositi odluke bez da nas pita – pozvala je svoje prijateljice na ručak bez najave, premjestila Lejlin krevet jer “tako bolje struji zrak”, a jednom je čak otvorila moje pismo s posla. Osjećala sam se kao gost u vlastitoj kući.
Vrhunac je bio kad sam jednog dana pronašla Lejlu uplakanu u sobi. “Baka kaže da sam razmažena jer me ti previše maziš”, jecala je. U meni se nešto slomilo. Otišla sam do Mare i rekla: “Ovo više ne može ovako. Ovo je naš dom i molim te da ga poštuješ.” Pogledala me s visoka: “Tvoj dom? Da nije bilo mene i Darija, ne bi ni imala gdje živjeti!”
Te noći nisam spavala. Dario je bio između dvije vatre – volio je majku, ali vidio je koliko patim. Počeli smo se svađati gotovo svakodnevno. Jednom me pitao: “Zašto ne možeš biti malo popustljivija? Ona je stara žena.” A ja sam mu odgovorila: “A što ako jednog dana Lejla meni kaže da sam joj uništila brak?”
Sve je kulminiralo kad sam otkrila da je Mara bez našeg znanja podigla kredit na kuću – našu kuću! Navodno da pomogne svom bratu u Mostaru koji je upao u dugove. Nisam mogla vjerovati – osjećala sam se izdano, prevareno, poniženo.
Sjedili smo za stolom – Dario, Mara i ja. Glas mi je drhtao dok sam govorila: “Ovo što si napravila… to nije samo tvoj dom. Ovo je i moj život, moj brak, moje dijete! Moraš otići.”
Mara me gledala kao stranca: “Ti ćeš mene izbaciti iz moje kuće? Nakon svega što sam učinila za vas?” Dario je šutio, gledao u pod. Lejla se sakrila iza vrata.
Nakon nekoliko dana napetosti i suza, Mara je spakirala stvari i otišla kod sestre u Zenicu. Kuća je bila tiha, ali hladna. Dario mi nije mogao oprostiti što sam natjerala njegovu majku da ode. Lejla me grlila svaku večer prije spavanja, ali pitala: “Hoće li se baka vratiti?”
Dani su prolazili, ali rana nije zarasla. Dario i ja smo išli na bračno savjetovanje, pokušavali ponovno pronaći zajednički jezik. Ponekad mi se činilo da smo izgubili više nego što smo dobili.
Pitam se jesam li mogla drugačije? Jesam li imala pravo izabrati mir za svoju obitelj nauštrb tuđe boli? Je li moguće ponovno izgraditi povjerenje kad jednom pukne?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li obiteljski mir vrijedan žrtve koju nitko ne želi platiti?