„Vratite mi ušteđevinu, pa ću stan prepisati unuci” – priča koja je razdvojila našu obitelj

„Ako mi vratite moju ušteđevinu, stan ću prepisati na malu Saru. Inače, ništa od toga!” – glas moje svekrve Milene odjekivao je kroz dnevni boravak, dok su svi za stolom šutjeli, gledajući u stolnjak kao da će im on dati odgovor. Srce mi je lupalo kao ludo, a ruke su mi se tresle dok sam pokušavala smiriti glas: „Milena, pa dogovorile smo se drugačije… Ti si sama rekla da ćeš pomoći s čuvanjem Sare, a mi ćemo ti davati svaki mjesec koliko možeš poželjeti. Zašto sad ovo?”

Muž, Dario, sjedio je pored mene, stisnutih usana, očiju punih srama i bijesa. Njegov brat Tomislav, koji je došao iz Mostara baš zbog ovog sastanka, nervozno je lupkao prstima po stolu. S druge strane, Milena je sjedila uspravno, s onim poznatim tvrdoglavim izrazom lica koji sam naučila prepoznavati još od dana kad sam prvi put došla u ovu kuću.

Sve je počelo prije godinu dana. Nakon što sam rodila Saru, bila sam presretna ali i prestravljena. Povratak na posao u banci bio je nužan – kredit za stan u Novom Zagrebu nije čekao, a Dario je radio u građevini i često ostajao bez posla. Nismo imali izbora. Vrtići su bili prepuni, privatne dadilje preskupe. Milena je tada predložila: „Ja ću čuvati Saru. Bit će mi zadovoljstvo. Samo mi pomozite oko režija i hrane.”

Bila sam zahvalna. Prvih nekoliko mjeseci sve je išlo dobro. Sara je bila sretna s bakom, a ja sam mogla raditi bez grižnje savjesti. No, polako su se počele pojavljivati pukotine. Milena bi često komentirala kako Sara ne jede dovoljno ili kako joj ne oblačim dovoljno toplu odjeću. Počela je donositi odluke bez da nas pita – upisala ju je na vjeronauk bez našeg znanja i vodila ju kod svoje sestre u Samobor bez da nam javi.

Jednog dana, kad sam došla po Saru ranije nego inače, zatekla sam ih kako gledaju stare albume i slušaju pjesme iz Milenine mladosti. Sara je bila sretna, ali kad sam ju pitala što su radile taj dan, rekla mi je: „Baka kaže da će ovaj stan biti moj kad narastem, ali samo ako budem dobra.”

Te večeri sam razgovarala s Dariom. „Ne sviđa mi se što Milena koristi stan kao ucjenu,” rekla sam tiho dok smo spremali Saru za spavanje. Dario je samo uzdahnuo: „Znaš kakva je moja mama. Cijeli život štedi i sve joj je to važno.”

Nisam tada znala koliko će to postati važno. Par mjeseci kasnije, Milena nas je pozvala na ručak i iznijela svoj ultimatum: „Dajem vam ovaj stan pod uvjetom da mi vratite svu moju ušteđevinu koju sam potrošila na Saru – svaki dinar koji sam dala za hranu, režije i poklone.”

Tomislav se odmah pobunio: „Mama, pa to nije pošteno! Ivana i Dario su ti dali koliko su mogli svaki mjesec!”

Milena ga je oštro prekinula: „Ti šuti! Ti si otišao u Mostar i ne pitaš ni za što! Ja ovdje sve držim na okupu!”

Osjetila sam kako me preplavljuje bijes i tuga. Nisam mogla vjerovati da novac može toliko razdvojiti ljude koji su nekad sjedili za istim stolom i smijali se istim šalama.

Nakon tog ručka danima nismo razgovarali s Milenom. Sara je stalno pitala gdje je baka i zašto više ne ide kod nje. Dario je bio povučen i šutljiv, a ja sam osjećala krivnju – kao da sam ja kriva što se sve raspada.

Jedne večeri nazvala me moja mama iz Osijeka: „Ivana, dijete moje, nemoj dozvoliti da ti novac uništi obitelj. Sjeti se što ti je najvažnije.”

Ali što ako više ne znam što je najvažnije? Što ako sam pogriješila što sam ikad prihvatila tu pomoć?

Dani su prolazili u napetosti. Tomislav se vratio u Mostar ljut na majku, a Dario i ja smo pokušavali pronaći rješenje. Onda nam je stiglo pismo od javnog bilježnika – Milena je pokrenula postupak za povrat svoje ušteđevine sudskim putem.

Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam Saru kako mirno diše i pitala se kakvu joj to budućnost ostavljamo. Je li moguće da jedna baka toliko voli unuku da bi zbog nje uništila cijelu obitelj? Ili je ljubav prema novcu ipak jača?

Na kraju smo odlučili – vratit ćemo Mileni koliko možemo, ali stan više nećemo ni spominjati. Neka ga zadrži ili neka ga ostavi kome god želi.

Danas više ne razgovaramo kao prije. Sara još uvijek pita za baku, a ja joj ne znam što reći.

Ponekad se pitam: Je li vrijedilo? Može li obitelj preživjeti kad novac postane važniji od ljubavi? Što biste vi napravili na mom mjestu?